Bog svoju svemogućnost pokazuje i tako što djeluje po ljudima. Po njima čini ono što sami nikada ne bi mogli. Već po apostolima je raširio Evanđelje po cijelom svijetu, što oni samo svojim snagama nikako ne bi bili u stanju. Tako je i kasnije kroz povijest Crkve Bog činio velika djela po mnogim svecima. Susret s Bogom preobražava čovjeka, a Bog ljudske mane i slabosti okreće na vrline i sposobnosti. Njegova stvarnost se razlikuje od ljudske, pa se zato i njegovo djelovanje razlikuje od ljudskih očekivanja. I kao što je na ovaj svijet došao rodivši se u štali, dopustivši pastirima da budu prvi koji će za njegov dolazak saznati, tako i kasnije djeluje po onima koji za društvo ne predstavljaju ništa posebno. O tome i Pavao govori u svojoj poslanici Korinćanima (usp. 1Kor 1,26-31).

Odabrani

Božje su visine čovjeku nedokučive, on ih tek može nazrijeti u težnji da se Bogu približi. Tako mu je i Božje djelovanje nerazumljivo, ali ga prihvaća ako želi biti Bogu blizak. Neshvatljivost i nedokučivost Božjega djelovanja dolazi do izražaja kada on odabire ljude po kojima će širiti Radosnu vijest i po kojima će se očitovati u ovome svijetu. Među odabranima nisu moćnici, uglednici, obrazovani mudraci već oni koje je društvo potisnulo na margine, nepoželjni i odbačeni.
Bog dolazi na ovaj svijet u želji da postane blizu svima, ali i da otkrije svijetu da je sve u njegovim rukama. On je mogao Evanđelje povjeriti učenim ljudima, intelektualcima, ali nije tražio mudre ovoga svijeta za tu uzvišenu zadaću navještaja. Naprotiv, izabire one koji s ljudske točke gledišta nisu kadri propovijedati. Ali Bog ih čini sposobnima za ono za čega ih je i odabrao. Njegova sila čini čudesa te postaje moguće ono što čovjek nikada ne bi mislio da bi moglo biti. Bog odabire one koji će mu služiti i po kojima će se proslaviti. Pavao napominje da među pozvanima ili odabranima nema mnogo mudrih, snažnih ili plemenitih. Dakle, s ljudskog stajališta, među odabranima su oni koji najmanje obećavaju, jer se odabranici Božji ne nalaze u uvaženim krugovima zbog svoga obrazovanja, moći, uglednog roda ili položaja. Jer, svi ti ljudima bitni kriteriji ne vode do Boga i spasenja. »Lude svijeta odabra Bog da posrami mudre« (1Kor 1, 27). 

Hvala u Gospodinu

Mudrost, snaga i plemenitost u Božjem naumu spasenja nisu ni blizu onoga što čovjek misli da jeste. Sve ono što vrijedi i za čime treba stremiti dolazi od Boga. A to je ono što nas vodi k vječnosti. Sve ono što čovjek samo svojim snagama može učiniti i ono što ga u društvenim krugovima čini vrijednim, potpuno je bezvrijedno u vječnosti. A ako bude čekao vječnost da to shvati, bit će posramljen kada vidi da se u vječnosti raduju oni koje je on držao ludima i bezvrijednima, jer su oni na vrijeme shvatili što je vrijedno pred Bogom.
Bog se tako proslavlja u ovome svijetu, pokazuje svoju veličinu i svemoć. A onaj tko je Božji suradnik, tko je odabran za tako uzvišenu zadaću nema se čime hvaliti osim u Gospodinu, jer se Bog po njemu proslavlja. Tko samoga sebe hvali nalazi se na stranputici, jer sve ljudske vrline vrijedne hvale ovoga svijeta, za vječnost su nebitne. Ono što dolazi od Boga donosi nam spasenje, a budući da nam je od Boga darovano ne može biti predmet naše osobne hvale. Zato živimo tako da budemo od Boga odabrani, da se on kroz naš život proslavlja, a neka nam je u mislima Pavlova pouka: »Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali« (1Kor 1,31).