To što se zovemo kršćani znači da pripadamo Kristu, Kristovi smo. Ipak, ponašamo se često kao da nismo Kristovi, te težimo za nekim drugim pripadanjima, želimo slijediti neke ideje i pokrete čiji su tvorci samo tek neki obični ljudi. Težnje za tim pripadanjima stvaraju podjele među kršćanima, a zapravo jedino važno pripadanje je ono Isusu Kristu. Pavao se susreće s istim problemom u zajednici u Korintu. On ih zbog toga opominje i podsjeća na bit svega onoga o čemu ih je poučio (usp. 1Kor 1, 10-13.17). Ima li neke poveznice između korintske zajednice i današnjih kršćanskih zajednica? Možemo li iz Pavlove opomene Korinćanima izvući neke pouke i za današnje vrijeme?
Čiji smo?
Do Pavla je stigla vijest da se u zajednici koju je osnovao u Korintu javljaju razdori. Nema jedinstva nego prijepori i svađe narušavaju sklad koji bi trebao vladati unutar jedne kršćanske zajednice. Ono što iz Pavlova teksta vidimo jest da se sukobi vode oko toga tko kojemu učitelju pripada: »…među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov’«. Ovdje se radi o imenima propovjednika, dakle Korinćani se sukobe oko toga tko je od koga primio Evanđelje, kao da bi neki navjestitelj bio važniji od drugog. Najispravnije tvrde oni koji za sebe kažu da su Kristovi, jer to i jeste jedina istina. Onaj koji je primio Evanđelje, koji je povjerovao u Radosnu vijest i krstio se nije ničiji, nego Kristov. Zato Pavao i pita zavađene Korinćane: »Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?« (Kor1 1,13).
I danas ljudi nasljeduju razne propovjednike, uzdižu ih na gotovo Kristovo mjesto i zbog toga se dijele, odvajaju od zajednice, zaboravljaju bit onoga što im je naviješteno. Ponekad to čine iz neznanja, jer u svome traganju za Kristom, za sigurnošću i riječima utjehe, skrenu s pravoga puta, izgube orijentaciju. Ponekad to učine obuzeti suviše ovozemaljskim, svjesni svoje grješnosti. Idu za onima koji nude opravdanje za život bez Boga. Bilo kako bilo, vjernik treba biti svjestan da je Kristov, u Kristovo ime kršten, te je po krštenju dio Božjega naroda; prema tome nije sam, nego pripada zajednici čije jedinstvo treba čuvati.
Budimo čuvari jedinstva
Zbog različitih sukoba i prijepora kršćani su se u prošlosti dijelili, te je nastalo mnoštvo crkava. Tako su iznevjerili Kristovu želju za jedinstvom onih koji se zovu njegovim imenom. Budući da u svemu o čemu govori kršćanin treba poći od sebe samoga, tako je i kada je u pitanju kršćansko jedinstvo. Prije svega svatko treba nastojati oko jedinstva u onoj župnoj zajednici kojoj pripada. Da joj ne pripada samo nominalno nego da se osjeća i uistinu angažmanom bude dio nje, te doprinosi atmosferi da se i ostali članovi osjećaju dobrodošli i vrijedni unutar župne zajednice.
Također, svatko od nas može dati doprinos jedinstvu kršćana, koje je ranjeno brojnim raskolima u povijesti. Nalazimo se u osmini za jedinstvo kršćana. Uključimo se svojom molitvom. Molimo na tu nakanu i nakon završetka osmine. Nijedan razdor i nejedinstvo nisu Božja volja već djelo ljudi koji su slabi i skloni grijehu.
Krist je za sve nas umro na križu. Sve nas je ljubio istom ljubavlju i svi smo jednako djeca Božja. Zato se međusobno trebamo ljubiti kao braća i sestre i čuvati jedinstvo koje dolazi od Boga.
