Prirodne i graditeljske ljepote krajolika hrvatskoga primorja poznate su diljem svijeta, međutim, malo tko zna kako dalmatinsko zaleđe krije bisere kulturno-povijesne baštine i mjesta neslućene ljepote. Jedno od takvih mjesta jesu i bunari Rajčica u Općini Klis smješteni između mjesta Nisko i Gornji Matas, udaljeni svega 40 minuta vožnje od Splita.
O bunarima Rajčica
Prirodni fenomen kliške zagore dugo je bio gotovo nepoznat javnosti, kako zbog nedovoljne istraženosti, ali i zbog nedostupnosti lokaliteta do kojeg se stizalo poljskom cestom kroz šumu. Općina Klis je 2019. godine sredstvima EU rekonstruirala cestu koja spaja Brštanovo, Nisko i Matas u Lećevici i tako učinila bunare Rajčica pristupačnijima širem pučanstvu. Danas je ovaj lokalitet nezaobilazna turistička atrakcija na biciklističkoj ruti koja spaja Klis, Solin, Kaštela i Lećevicu.
Bunari Rajčica misteriozno su mjesto o kojem ne postoji gotovo nikakvih pisanih izvora. Legenda kaže da su bili tu i prije dolaska Rimljana i da nikada nisu presušili. Čini ga 10 bunara okruženih suhozidom, a tu se također nalazi lokva za napajanje stoke. Dubina bunara nije točno definirana, ali različiti izvori govore da je ona između 1 do 8 metara. U svaki bunar vode stepenice stopljene sa suhozidom koje su olakšavale pristup vodi.
Također, ne zna se točno ni porijeklo imena Rajčica, jesu li dobili ime po povrću ili raju. No, za pretpostaviti je kako je ovo mjesto u suhom krškom krajoliku, skriveno u zelenom raslinju, ljude podsjećalo na Raj, pa otuda i ime Rajčica.
Bunari, stećci i gomile
Bunari Rajčica nisu jedini takav lokalitet u Dalmatinskoj zagori. Primjerice, još jedan biser drevnog graditeljstva jesu bunari Lazareti na Dinari podno vrha Badanj na oko 1.000 metara visine. Ovaj lokalitet čini devet bunara i dvije lokve. Nažalost, osim jednog očuvanog megalitnog bunara, njih sedam je u lošem stanju, a dva su i zatrpana. Također, tu je i poznati lokalitet – bunari Crljevica (u prijevodu bunar, valjkasta jama) nedaleko od Ciste Velike, gdje se uz sedam bunara mogu vidjeti i stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici, te nekoliko gomila – grobnih tumula iz brončanog doba. Cijeli ovaj poviješću bogat lokalitet pod zaštitom je UNESCO-a od 2016. godine. Stećci, koji se mogu naći na nekoliko lokaliteta na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, nastali su u drugoj polovici 12. stoljeća, a intenzivno se izrađuju u 14. i 15. stoljeću. Posebno su vrijedni, jer se pod njima pokapaju pripadnici svih triju srednjovjekovnih kršćanskih zajednica na ovim prostorima – Katoličke crkve, Pravoslavne crkve i Crkve Bosanske.
Gomile, kojih na području dalmatinskog zaleđa i Hercegovine ima desetak tisuća, prema arheolozima, potječu iz razdoblja eneolita (3500 – 2300 godina pr. n. e.), a veliki broj ih je i iz brončanog doba (2200 – 1600 godina pr. n. e.). Dimenzije su im od nekoliko metara do 30 metara, kružnog su, eliptičnog ili nepravilnog oblika. Ovi spomenici koji opstaju tisućama godina postali su dio narodne mitologije. U narodu postoje različite teorije o njihovim tvorcima i namjeni. Prema jednima, gomile su bile granične točke posjeda što objašnjavaju činjenicom da se najčešće nalaze pravolinijski raspoređene jedna od druge. Prema drugima, pak, gomile su služile kao obrambene točke i promatračnice jer su u pravilu građene na uzvisinama. Gomile su također utkane u priče s mitološkim bićima što je i jedan od razloga zašto su opstale do danas. Tako jedna od priča kaže da su ta područja naseljavali divovi koji još uvijek spavaju ispod gomila. Postoje i priče o tome da su ljudi krenuli uzimati kamen s gomile potreban za gradnju nakon čega se nebo pomračilo i munje sijevale. Unatoč ovim zastrašujućim pričama arheolozi su neke gomile – drevne grobnice – otvorili i u njima našli brojne predmete: keramičko posuđe, oružje, oruđe i nakit od kamena, kosti i bronce. Dokaz je to kako su ljudi područje Dalmatinskog zaleđa naseljavali tisućama godina prije dolaska Slavena na ovo područje.
Bunari kao nerazjašnjeni misterij iz prošlosti
Kada je riječ o bunarima, zanimljivo je kako niti o jednom lokalitetu nema podataka u povijesnim izvorima, ne zna se od kada bunari datiraju, tko ih je gradio i čemu su uistinu služili. Voda je bila i ostala temelj svakodnevnog života na zemlji o čijoj su raspoloživosti ovisile sudbine naroda, međutim pitanje je zašto je na jednom mjestu građeno desetak bunara impozantnih dimenzija, kada se voda može izvući iz jednog bunara. Naime, u krškom podneblju gradnja bunara oduvijek je bila pothvat, a oni su najčešće bili promjera jedan ili jedan i pol metar, te je u selu najčešće bio samo jedan bunar. Jedna od pretpostavki koja iziskuje potvrdu arheologa je da je na područjima oko bunara nekada živio veliki, nama nepoznati narod, a da su bunari, osim što su bili izvor pitke vode, bili i kultna mjesta.
Okruženi šumom, bunari Rajčica odmah će vas očarati svojom ljepotom. Vodena okna, omeđena zorno poredanim kamenim zidovima bude maštu i poštovanje posjetitelja prema ovom mističnom mjestu. Zato, sljedeći put kada vas put nanese u Dalmaciju, neka jedna od vaših destinacija budu i bunari Rajčica do koje ćete lako doći bilo autom bilo biciklom.
Aleksandra Prćić
