Prošli vikend bio je pravi izazov prijeći granicu. Do sada, dok nisam počela živjeti u drugoj zemlji, o tim sam gužvama slušala samo u vijestima. Moram priznati da ih nikad nisam ovako doživjela. Kad slušate nekoga kako satima sjedi u autu i polako klizi prema granici, to vam ne zvuči dovoljno dugo kao kad vi sjedite u autu u koloni.
Sljedeća neugodnost u cijeloj situaciji su ljudi koji žele sve preko reda. Pa oni odvažniji, da ne kažem bahatiji, upalili su lijevi žmigavac i obišli kilometarsku kolonu. Svi ćemo se složiti da to nikako nije u redu. I onda svi oni koji stoje u istom redu oko kojeg netko obilazi, trube, negoduju, neki im i autom pokušavaju prepriječiti put. I baš u tom trenutku nastaje kaos. Ljudi izlaze iz automobila, svađaju se, prijete.
Netko me pitao čitam li kad sam u koloni. Ne, ne čitam, ponekad samo zatvorim prozor i nadam se da u svom ovom kaosu netko neće izvaditi pištolj i upucati nekoga. I ne, nisam paranoična, ali otkako se dogodila pucnjava po pješacima u mom rodnom Somboru, kao da me podsjetila da nisu svi ljudi normalni, da vladaju svojim bijesom i emocijama i da jednostavno moram biti oprezna.
Portage i pronalasci
Dugo sam tražila novi entuzijazam u sebi. Neku energiju koja će me tjerati da radim s užitkom. Aktivnost koja je za mene nova i koju jedva čekam. Ne znam je li prerano radovati se što ću je pronaći, jer me uhvatila tek prije nekoliko dana, ali riskirat ću i radovati se. Riječ je o veslanju zmajevih čamaca. Dobro, ova aktivnost nije nova u mom životu jer sam se nekoliko puta okušala u natjecanju ove vrste veslanja sa Salašarima somborskim, ali sada sam prvi put bila na treningu ekipe koja vesla samo takve čamce. I prije nego objasnim što su zmajevi čamci, moram pisati o treningu.
Segedin je poznat po veslanju i veslačima. To i ne čudi s obzirom na veličinu grada i činjenicu da se grad nalazi na Tisi. Općenito, imala sam dojam da je veslanje vrlo popularan sport u Mađarskoj, tako da kad sve to zbrojim moje su pretpostavke točne. Malo sam se raspitala i uspjela pronaći kontakte i dogovoriti trening. Došla sam u dogovoreno vrijeme na dogovoreno mjesto i ostala zbunjena. Bilo je teretana, raznih sprava, ali nisam vidjela bazen u kojem se moralo veslati.
Veslanje bez pomjeranja
Znam da veslanje u bazenu zvuči čudno, ali smatram da je izazovno i neobično. To su natjecanja o kojima sam već pisala, gdje se dvije ekipe nađu u jednom čamcu, jedna naspram druge i na sučev znak svaka ekipa vesla na svoju stranu. To je kao povlačenje užeta na kopnu. Tim koji može preveslati drugi tim u jednoj minuti pobjeđuje.
Na mom prvom treningu takve scene nije bilo. Bio je samo jedan mali bazen, s puno obale i malo vode. Bazen za veslanje, sa sjedalima za veslanje na obali i s ogledalima. Pa nisam znala da tako nešto postoji.
Ovakve situacije me samo podsjećaju koliko volim nove i neobične stvari. Znam da mnogima nema smisla veslati u zatvorenom prostoru, a ne kretati se veslanjem. Ali imala sam osjećaj u tijelu i umu kao da se krećemo. Fizički sam bila još umornija, a voda se sigurno pjenila oko nas. Odlučila sam se pridružiti njihovom klubu i postati redovni član. Nadam se da će me ovo odvesti u nove avanture.
Dragon boat veslanje je sport koji potječe iz azijske tradicije, odličan je za rekreaciju, održavanje zdravlja, kondicije, ali i za druženje na otvorenom i kontakt s prirodom. Naravno, to će nam se dogoditi tek kad zatopli i izađemo na Tisu, što posebno jedva čekam. Ono što je dobro kod ove vrste veslanja je to što u timu mogu biti i mladi i stari, muškarci i žene. I svi zajedno veslaju u istom ritmu. I to čak njih dvadesetak.
No, više izvještaja o svemu donosim u nekom narednom broju, a posebno se radujem zapisu s natjecanja.
Gorana Koporan
