Cijeli Isusov život prate znakovi koji otkrivaju njegovo bogosinovstvo. Ipak, čudimo se kako mnogi od njegovih suvremenika nisu u njemu prepoznali najavljenog Mesiju. S odmakom od dvije tisuće godina to izgleda neshvatljivo, ali to i nije tako čudno, jer znakove treba najprije uočiti, a potom ih znati tumačiti. Oduvijek ljudi od Boga traže neke znakove, a onda krivi tumači znak vide u svemu, čak i tamo gdje ga nema, pa ljude odvedu u zablude. Stoga i sam Ivan Krstitelj, kada se Isus pojavio, nastupa oprezno i pomno se raspituje je li on onaj kojega je po Božjoj namisli trebao najaviti. No, Ivan otvorena srca vrši volju Božju, te mu je objavljeno kako prepoznati prisutnost Mesije kojega je naviještao.
Očekivanja i stvarnost
Bog u trenutku Isusovog krštenja otkriva da je on njegov Sin, otkriva narodu da pred njima stoji onaj koji je ispunjenje proročkih obećanja. Ipak, iako su mnogi svjedoci toga događaja, Isus ostaje za brojne Izraelce tek običan čovjek, često osporavan i odbacivan. Tijekom svoga javnog djelovanja narodu je pružio mnoštvo dokaza koji bi im trebali potvrditi da je on Mesija. No, većina ostaje nevjerna. Mnogo je toga što priječi čovjekovu vjeru. Izraelcima su njihova očekivanja zamutila pogled. Iako je Mesija stajao pred njima, iako im je dokazivao svoj identitet brojnim riječima i djelima, ipak ga nisu bili u stanju prepoznati.
Ivan ga je prepoznao. I on je bio Izraelac, te je znao kakvog Mesiju narod očekuje. S ljudske točke gledišta Mesija koji dolazi u sili i slavi je logično očekivanje. Ipak, Ivan je otvoren za Božje djelovanje, te ne dopušta predodžbama i predrasudama da zamute njegov pogled na stvarnost. I u njemu postoje dvojbe, evanđelist piše da je Ivan slao svoje učenike da provjere je li Isus taj kojega čekaju. A kada je stigla vijest da je Isus potvrdio svoj identitet, nije više dvojio. On vjeruje toliko da ga je Bog učinio Kristovim Pretečom. Ivan se stavlja u Božju službu, nema od Mesije ovozemaljska očekivanja, za razliku od ostalih Isusovih suvremenika. Oni očekuju Mesiju moćnog i slavnog u zemaljskom smislu, koji će im donijeti spasenje i blagoslov opet u zemaljskom smislu. Skromni stolarev sin zato je neprihvatljiv kao Mesija, čak ni čuda i drugi znakovi nisu dovoljni i ne mogu raspršiti njihove zablude. Isus je Jaganjac Božji »koji odnosi grijeh svijeta« (Iv 1,29). Ali da bi ga se kao takvog upoznalo i prihvatilo, treba imati otvoreno srce za Božju objavu.
Bog je s nama
Kao što su Izraelci Isusova vremena tražili znakove da bi prepoznali Mesiju, ali mnogi ipak nisu, jer nisu bili otvoreni Božjoj objavi, nego su očekivali ono što su već unaprijed zamislili, tako čine i ljudi danas. Mi želimo znakove Božje prisutnosti u svome životu, ali već unaprijed određujemo kako želimo da se Bog očituje. A kada to što želimo vidjeti ne vidimo, optužujemo Boga da nije tu. A znakove Božje prisutnosti svi žele vidjeti i osjetiti u teškim trenucima života. Ono što očekuju je da Bog riješi probleme. No, Bog nije neki vilenjak iz dječje priče koji ispunjava naše želje. On je s nama, čuje naše molitve kada ga zazivamo, vidi naše potrebe. A znak da je prisutan u našem životu nekada će biti da uistinu usliši našu molitvu, a nekada će biti i snaga s kojom ćemo izdržati ono što nismo ni slutili da možemo. Najčešće znak Božje prisutnosti su blagoslovi koje nikada nismo ni tražili, a najveći znak Božje prisutnosti u ovome svijetu je njegova prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
