7. siječnja 1926. – Neven piše prigodom stupanja u 38. godinu svog izlaženja: »Kroz čitavo vrijeme svog opstanka ‘Neven’ je bio i ostao vjerni branilac Bunjevštine. On je bio i ostao neustrašivi borac za Hrvatstvo! To ne zvuči ni najmanje čudno ni paradoksalno! Obrana Bunjevštine nalazila je uvijek, a i danas nalazi svoj oslon – potporu – u Hrvatstvu... ‘Neven’ je širio obranbeni obruč Bunjevštine i proširio ga u okviru Hrvatstva i danas nema više te sile koja će Bunjevce otkinuti od Hrvatstva«.
8. siječnja 1939. – Hrvatski dnevnik piše da je 7. siječnja izaslanstvo somborskih Hrvata otišlo u Suboticu prisustvovati trećem po redu subotičkom Prelu hrvatskih Bunjevaca i Šokaca. Predvodnik izaslanstva je odvjetnik Grga Vuković, koji je pripremio prigodni govor. Kako on objašnjava, »cilj je ovim Prelima, da podignu duh ovog našeg naroda i da ga duhovno sjedine s ostalim Hrvatima, a ujedno da se održe naši stari običaji i sačuva naša narodna nošnja«.
9. siječnja 1919. – Neven piše da je 5. siječnja u gradskoj vijećnici u Subotici održana osnivačka skupština Bunjevačkog ženskog društva. Mladi fra otac Armand Temunović razložio je cilj i zadaću društva. Između ostaloga je rekao: »Zadaća je od Boga, da žene budu srce naroda, ako su muževi snaga njegova«. Nakon njega je govorio student Matija Evetović.
10. siječnja 1925. – Hrvatske novine pišu da je na Silvestrovo veče 1924. Hrvatsko pjevačko društvo Neven priredilo u prostorijama Katoličkog doma u Subotici uspjelu priredbu. Agilni zborovođa Matej Jankač izazvao je »buru smijeha svojim čarobnjačkim izvedbama«. Muški zbor otpjevao je Jabuku od Vilhara. Odigrana je i glazbena šala Ustaničke nevolje. Potom je uslijedio ples mladeži.
11. siječnja 1921. – Neven piše da se iz ruskog zarobljeništva vratio Subotičanin Petar Miković. Zarobljen je još 1914. U Suboticu se vratio preko Vladivostoka i Trsta.
12. siječnja 1921. – Neven uspoređuje prilike u Subotici prije smjene vlasti 1918., za vrijeme bunjevačke uprave 1918. – 1920. i poslije smjene bunjevačkih činovnika koncem 1920. Konstatira da »mnoge riječi iz 1918. godine bijahu prskave rakete sa divnim bojama, ali kratkim životom«. Po njima je ironija da se na čelu Subotice nalazi Andrija Pletikosić, koji nije ničim pridonio jugoslavenskoj stvari. Naprotiv, Pletikosić je prije 1918. bio član Neodvisne i četrdesetoosmaške stranke, iz koje je istupio onda kada je njezino subotičko vodstvo pristalo da se u škole, gdje Bunjevci čine većinu, uvede hrvatski jezik. Pletikosića su postavile radikalne vlasti koncem 1920. On je obećao da će mesti (söpörni) u varoškoj kući. Bunjevačka inteligencija (Ivkovići, Orčići, Prćići i Vojnići) je trn u oku vlastima samo zato što argumentirano tvrdi da varoško zastupstvo nema pravo prodavati gradsku zemlju, odnosno otuđivati imovinu cjelokupnog stanovništva.
13. siječnja 1939. – Subotičke novine osvrću se na jedan govor Barnabe Mandića (sin čuvenog prosvjetnog radnika Mije Mandića), gdje je nazvao nacionalne osviještene Bunjevce-Hrvate »zalutalim« pripadnicima bunjevačkog plemena: »Ko je uopće kada čuo za Barnabu Mandića. Niko nikada. Pa ipak se takav jedan učitelj trpa u red bunjevačkih vođa! On veli da se ‘niki zalutali, a većina bunjevačkog plemena ostala je čvrsta uz svoju bunjevštinu.’ Kuda su zalutali? U Hrvatstvo? Pa tamo su nam vođe! Hrvat je i g. Blaško Rajić i drugi naši ljudi koji imaju većih zasluga za Bunjevce nego razni Bukve, Poljakovići, Barnabe Nimčević Mandići«.
