Priča o subotičkom trgu koji je nastao usporedo s izgradnjom Gradske kuće i bio nazvan po szent Istvánu započinje u vrijeme s početka 20. stoljeća. Mala prirodna oaza u strogom centru grada, orubljena betonskim stupovima koje povezuju po dvije gvozdene šipke, ubrzo je dobila i svoj nadimak: Majmunski otok ili kraće Majmun plac. Korijen ove izvedenice potječe iz mađarskog jezika (majom-majmun) i činjenice kako se slični toponim može pronaći u još nekim gradovima nekadašnje Ugarske, kojoj je u to vrijeme Austro-Ugarske monarhije pripadala i Subotica (Szabadka). I tako su tadašnji mladi Subotičani, a i oni stariji koji su se još uvijek osjećali mladima, negdje od 1909. godine počeli sjediti na famoznim šipkama i »korisno gubiti vrijeme«. Sjećam se dobro obiteljske priče iz djetinjstva u kojoj se spominjao moj pradjed Martin Horvacki (igrač i osnivač NK Bačke, a kasnije glavni subotički arhivar) o njegovom višegodišnjem sjedenju na Majmun placu. Kada je plac otvoren za javnost, didi je bilo 26 godina, a kako kažu znao je sjediti i u svojim ozbiljnijim godinama. Baš kao i mnogi njegovi sugrađani, mlađi ili stariji Subotičani koji su tijekom više od stotinu godina zauzimali svoja mjesta diljem majmunskog otoka. Austro-Ugarsku je smijenilo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pa Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, a nakon Drugog svjetskog rata DFJ, FNRJ, SFRJ i sve do današnjih dana Republika Srbija, ali neovisno o državnom uređenju i nazivu zemlje kult Majmun placa je, osobito tijekom toplijih mjeseci, suvereno vladao slobodnim trenucima stanovnika najvećeg grada na sjeveru Bačke. I bilo to 1911., 1935., 1959. ili 1981. kada sam i sam počeo »redovnije« sjediti na kultnim šipkama u središtu rodnoga grada, uvijek je tehnika bila jednaka. Isprva su noge bile podvučene i oslonjene na donju šipku, a kada bi dobrano utrnule i cirkulacija počela prestajati s radom, uslijedilo bi olakšavajuće ispružavanje donjih ekstremiteta u prostor ispred sebe. A što bi, potom, ne baš kulturno rezultiralo tjeranjem drugih da iste te noge preskaču ili zaobilaze u svom prolasku. No, to su svi radili i nitko to nije smatrao neumjesnim, jer to je bilo normalno za Majmun. Kome se to nije svidjelo zaobilazio bi ga u šetnji gradom. I tako se danima, mjesecima, godinama i desetljećima sjedilo na potezu od Triglava do najstarije gradske slastičarne Pelivan ili na šipkama nasuprot same Gradske kuće, te u samom srcu Majmunskog otoka, gdje sam skupa sa svojim društvom najviše volio sjediti. Naravno, uz gluvarenje i priču su se, u moje vrijeme osamdesetih godina prošloga stoljeća, najčešće jele kokice ili grickale sjemenke suncokreta i bundeve (crne i žute špice). Na Majmunu smo se dogovarali za gotovo sve aktivnosti naših mladih života, temeljito planirajući zabavu i provode, dogovarajući prve randese, odlaske u kino ili disko klub... I bilo je lijepo. 
D. P.