Već duže vrijeme često sam se znao pitati što će biti kada dođe trenutak zemaljskog rastanka s ljubljenim Benediktom XVI. Znao sam da će u duši nastati praznina, osjećaj žalosti, napuštenosti... No nisam mogao ni pretpostaviti da će uz sve to duša biti ispunjena zahvalnošću, mirom i još čvršćim osjećajem duhovne povezanosti. Kao svećenik često sam slušao o težini roditeljskog rastanka, o teškoći zbog smrti zemaljskih roditelja. U ovim danima osjećam što to znači, jer je papa Benedikt svojim djelom i primjerom bio duhovni preporoditelj moje duše, istinski duhovni otac čija je pisana i izgovorena riječ, mudrost i poniznost odgajala i preporađala moju misao i ljubav prema Bogu.
Izdvojio bih tri stvari iz mnoštva za koje dugujem neizmjernu zahvalnost Benediktu XVI.
1) Vjera i ljubav prema osobi Isusa Krista – U mnoštvu različitih teorija na početku studija susreo sam se s likom Isusa koji je bio svakakav, ali samo ne onakav kakvog ga je evanđelje prikazivalo. To me je strašno zbunjivalo i na određeni način sablažnjavalo. Tih godina Benedikt XVI. darovao je svijetu trilogiju Isus iz Nazareta koja mi je u vrijeme studija došla pod ruku. Tu se krio odgovor na sva pitanja koja su prljala sliku Isusa u mojoj duši. Veliki papa Benedikt, najveći živući teolog, teološki Mozart, najveći genij XX. stoljeća ovdje ponizno prihvaća vjeru Crkve u Kristovo božanstvo. On jasno svjedoči da treba prihvatiti kako je Krist vjere isti onaj Krist o kojemu evanđelje govori. I danas se rado vraćam ovoj velikoj duhovnoj oporuci teologa Ratzingera, velikog pape Benedikta XVI. i od srca je preporučam svima.
2) Ljubav prema liturgiji – Od početka svećeništva Joseph Ratzinger veliki je ljubitelj liturgije. Prvi je počeo upozoravati još na početku 70-ih godina XX. stoljeća kako je opasno mišljenje da je liturgija sporedna stvar i da jednostavnost ne znači »izbaciti sve ono lijepo iz liturgije i zamijeniti ga korisnim« (Razgovor o vjeri). To me je kao svećenika naučilo da i onda kad sam umoran i kad možda nemam volje služiti sv. misu, da u tim trenutcima ne pribjegnem nekim najjednostavnijim i najkraćim formulama nego da i tada slavim sv. misu kao da je to prva i jedina mom u životu. Pokazao je svojim primjerom, osobito kao papa, kako izvanjska ljepota liturgije, liturgijskog ruha, liturgijskog uređenja nije nešto nebitno i sporedno nego upravo suprotno. To ide skupa s onim najbitnijim, s nutarnjim raspoloženjem duha, na prvo mjesto. Neizmjernu zahvalnost dugujem papi Benediktu i za ljubav prema predajnom obliku Rimske mise. On me naučio da »ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim« (Popratno pismo uz Summorum pontificum). »Ne može biti da društvo počne držati zabranjenim ono što je prethodno držalo svojom jezgrom« (Posljednji razgovori). Bio je to papa liturgijskog pomirenja, kako je to mudro rekao kardinal Sarah. Bio je on onaj pravi domaćin koji iznosi i novo i staro (usp. Mt 13,52) – a to nastojim slijediti u svećeničkom pastoralu i ja uz njegov primjer, a sada i nebeski zagovor.
3) Euharistija i molitva jest srž života duše – I treća stvar koju želim izdvojiti jest ljubav prema euharistiji i molitvi. »Shvaćena u najdubljem smislu, Euharistija je naša zemlja, ona ja naša baština za koju možemo reći: Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština« (Iz dubine naših srca). Vidjeti papu kako kleči pred Presvetim Sakramentom uronjen u molitvu za mene je bilo snažno svjedočanstvo: I veliki papa mora biti malen pred Gospodinom, mora prignuti koljena i tražiti pred Njim snagu, mora utažiti žeđ na izvoru vode žive. Osobito su me dirnule misli o molitvi Časoslova gdje u Posljednjim razgovorima piše kako mu je Bog povlačenjem u tišinu darovao mogućnost da još sabranije može moliti i dublje razumijevati pslame razmatrajući ih. Kao svećenika, ove misli potiču me na revnost da molitvu Crkve ne zanemarujem nego ljubim svim srcem kao slatko breme. »Molitva nije samo disanje duše, nego, da se poslužimo jednom slikom, također oaza mira u kojoj se možemo napiti vode koja hrani naš duhovni život i preobražava naš život« (Kateheza 13. 6. 2012.). Bogu sam zahvalan jer sam u primjeru pape Benedikta otkrio važnost ljubavi prema Isusovoj euharistijskoj prisutnosti što mi je pomoglo u trenutcima koji nisu bili laki, kad se činilo da Gospodin spava i u trenutcima kad je jedina ljudska opcija bila odustati od svega.
Neispunjenom je ostala moja najveća životna želja, a to je osobni susret s ovim velikim preporoditeljem moje duše. Tješi me činjenica da ćemo vječnost pred Božjim licem provesti zajedno, a tada će biti mogućnosti da mu ispričam koliko je utjecao na moj duh. Bogu zahvaljujem na duhovnoj povezanosti koja je u našem zemaljskom životu bila tako čudesna. Iako je u početku izgledalo slučajno i nemoguće, svaki sljedeći put mi je potvrđivao da me Gospodin želi ohrabriti po papi u miru kojem sam prepustio odgoj moje duše. Svaki put kad sam imao neku ozbiljniju krizu, bilo koje vrste, dogodio se neki javni istup pape u miru, bilo to neko pismo, kratka izjava ili fotografija. Svaki njegov istup me je tad podsjetio da se vratim onome čemu me je on naučio: ljubavi prema Isusu, liturgiji i euharistijskoj molitvi. To me je dizalo iz mlakosti i vraćalo na pravi kolosijek.
Puno je još toga što bih mogao reći, no postoje stvari koje samo duša razumije i koje ona ne zna iskazati ljudskim jezikom. Činjenica jest da je Bog preko osobe i djela Benedikta XVI. mom duhovnom životu dao temelj i smisao. Gospodinu sam zahvalan što je izabrao njega za duhovnog vodiča moje duše preko kojeg me je više približio sebi. Da nije bilo njega možda danas ne bih bio svećenik, ili bih bio svećenik koji u Isusu vidi samo dobrog čovjeka, liturgijski čini su mu usputni, a vjera u euharistijsku prisutnost bila bi bajka iz prošlih vremena.
Uvjeren sam u svetost ovog Sluge Božjega i znam da mu se već sada mogu preporučiti u zagovor. »Viđenje Boga i čovjeka pape Benedikta XVI. tako je duboko da sam siguran – i nadam se – da će jednoga dana, milošću Božjom, biti kanoniziran i štovan kao veliki svetac, te proglašen naučiteljem Crkve« (kard. Sarah).
Dragi papa Benedikte, euharistijska dušo, hvala ti što si mi pomogao da ostanem čvrsto vezan uz Krista. Pomozi mi sada iz neba da u trenutcima napasti ne pobjegnem od Njega nego da još više prigrlim Njegov križ. Vjerujem da gledaš Lice Onoga kojemu si na zemlji tako vjerno služio. Zagovaraj me pred tim Licem, isprosi mi milost da i ja mogu jednog dana doći u tvoje društvo. Podsjećam te na tvoje riječi koje su meni tako drage: »Molitva ne zna za udaljenosti i odvajanja – nego gdje god bili uvijek nas čini jednim srcem i jednom dušom«.
Vidimo se u Nebu.
Vlč. Daniel Katačić