Prije 22. Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, na kome je Hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto (za one koji možda ne znaju...), mnogi su se dežurni kritičari vrlo rezervirano odnosili prema odluci izbornika Zlatka Dalića da na finalni popis uvrsti i nekoliko igrača iz domaćeg prvenstva. Spominjalo se nedovoljno međunarodno iskustvo, slabija forma, mali broj velikih susreta i još tko zna što. Ali uzalud. Nogometaši iz 1. HNL su odigrali maestralno, zasjenivši čak u pojedinim susretima i svoje mnogo iskusnije reprezentativne kolege. I ne samo to, upravo su domaće snage donijele potrebnu prevagu u najvažnijim susretima i trenutcima njihove rezultatske odluke. 
Dominik Livaković je po svim relevantnim statističkim parametrima apsolutno najbolji vratar SP-a (25 obrana i četiri skinuta penala).
Mislav Oršić je strijelac pobjednosnog pogotka za svjetsku broncu protiv Maroka i dvostruki asistent.
Bruno Petković je postigao svoj, vjerojatno, najvažniji pogodak u četvrtfinalu protiv Brazila.
Marko Livaja zabio je iznimno važan vodeći pogodak protiv Kanade i asistirao Oršiću za pobjedonosni pogodak u »malom finalu«.
Josip Šutalo je odigrao odličnu partiju u susretu za treće mjesto protiv Maroka.
Svi navedeni brončani heroji iz Katara igrali su tijekom jeseni na nogometnim terenima od Splita do Pule, na susretima koje je (nerijetko) s tribina pratilo i manje od tisuću ljudi. Igrali su (za neke) manje vrijedan i kvalitetan nogomet osrednje razine protiv momčadi koje tavore u sredini tablice 1. HNL ili se bore za goli život u njoj. Ali su ipak pokazali koliko vrijede kada su istrčali na grandiozne katarske stadione pred velikim brojem posjetitelja i ponosno, bez straha i respekta, zaigrali protiv najboljih momčadi i nogometaša na svijetu. Upravo protiv njih (prije svih Brazil) pokazali su svoj talent i kvalitetu, a susret »malog finala« u borbi za treće mjesto protiv Maroka bio je njihov diplomski rad. Po svemu sudeći, uskoro neće više igrati na malim terenima Istre, Slavena, Gorice ili Šibenik, već će zahvaljujući velikim i skupocjenim transferima u europske nogometne veličine zaigrati na Bernabeu, Old Traffordu, Meazzi ili Alianz areni. Zahvaljujući svojoj nogometnoj vještini, ali i hrabrom izborniku koji je vjerovao u njih i to dokazao pozivajući ih u najdraži dres. Maksimalno su opravdali ukazano im povjernje i osvjetlali obraz domaćeg nacionalnog nogometnog šampionata. Nakon svega viđenoga, izrečenoga i napisanoga, ostaje samo nepobitna činjenica: Prva Hrvatska nogometna liga je bila i ostaje zauvijek rasadnik najvećih nogometnih talenata, jer i svi ostali, prije četiri godine srebrni i sada brončani svjetski nogometaši, ponikli su na njenim travnjacima i klubovima koji se s ponosom natječu u njoj proteklih 30 godina. 
Živjeli!
D. P.