Navijačka groznica, fanatizam, ludilo i sve što već s time ide tek će biti teme brojnih diplomskih i doktorskih radova i stručnih tekstova psihologa i sociologa na fakultetima i u znanstvenim časopisima diljem planeta, a kao inspiracija za to svakako će (im) poslužiti netom završeno Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru (da, možda je pravilnije »u Katru«, poput »Zadru«, ali opet zvuči nekako odveć »pametno« za prosječnog čovjeka). Vidjeli ste i sami: navijači na stadionima, na ulicama, u kafićima i u svojim domovima išarani nacionalnim bojama, ovijeni zastavama ili u dresu reprezentacije kao obaveznim odjevnim predmetom u transu, s neskrivenim emocijama koje su isključivo ovisile o uspjehu onih za koje se navija. Umiju i inače ljudi biti slični: za doček Nove godine ili karnevale, kada masa nagrne na ulicu i olabavi sve emocionalne kočnice, ali opet stanje ekstaze u njima ne dosegne taj kolektivni nivo kakav smo svakoga dana mogli vidjeti od 20. studenoga do 18. prosinca ove godine, za vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva.
Grijanje na srčani pogon
Hrvatska i inače spada u sam vrh navijačkog ludila kada je nogomet u pitanju, jer su ih sami reprezentativci svojim rezultatima na to navikli, pa je ono što slijedi tek subjektivni opis tročlane ekipe Žedničana i Subotičana koji su se u subotu (17. prosinca) uputili u Osijek kako bi uživo osjetili ozračje koje je toga dana vladalo uoči, tijekom i nakon utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu.
Putnicima koji do Osijeka idu preko Baranje zacijelo je dobro poznata Kovács csárda u Suzi (Csúza) kao nezaobilazna stanica za fiš ili neki drugi riblje-žablji specijalitet. Poznato je i da osoblje međusobno uglavnom komunicira na mađarskom (jer im je materinski), ali je zaista bilo iznenađujuće vidjeti i kuharice i konobare u hrvatskim dresovima i čuti ih kako (naravno, na mađarskom) razgovaraju o postavi koja će igrati i prognozoma rezultata dok čekaju početak utakmice s Marokom. Dresovi, dakle, kao jasan znak navijačke pripadnosti, a ćaskanje... onako, za svoju dušu.
Čitateljima je i kada nema Svjetskog prvenstva poznato da se – bar u ovim krajevima – u dvije stvari svi razumiju: u politiku i nogomet. Uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije to je samo ponovno potvrdio: na ulicama Osijeka prednjice automobila prekrivene crveno-bijelim kockicama, biciklisti s nacionalnom zastavom na »kormanju«... Sat i pol prije početka utakmice u jednom kafiću nedaleko stadiona NK Osijek na svim stolovima piše »rezervirano«, te nam konobar preporuča da uhvatimo mjesto pokraj prozora i ulaznih vrata gdje su dva stola za one »s nogu«.
Ajmo mi u Tvrđu, gdje se i inače na trgu – u okviru Adventa u Osijeku – tekme organizirano gledaju vani. Vrijeme, što bi sportski reporteri rekli, »hladno a teren tvrd«. Na trgu tek pedesetak najistrajnijih, ali i »slojevito odjevenih«, u skladu s vremenskim prilikama.
»Grije me srce vatreno«, u šali ili zbilji (tko će ga znati) prigodno će – na upit »nije li ipak hladno biti vani« – ispaliti jedna srednjoškolka Ksenija dok se s društvom hihoće i očito dobro zabavlja. Na desetak-dvadesetak metara od njih u obližnjim kafićima gužva kao da je piće besplatno. Sudeći po atmosferi, mnogi od njih svoje su »rezervacije« popunili satima ranije, o čemu jednako svjedoči broj boca i čaša pred njima kao i porcije tople hrane koje su im dostavljači upravo donijeli. U jednom od kafića kao u kabinetu ovdašnjeg predsjednika: osam-devet televizora kako bi gosti iz svih uglova imali »svoj« ekran na kom će pratiti ono zbog čega su došli.
Ajmo mi tu dok se još uopće može ući, jer vani je za stare kosti ipak hladno. Može, ali mjesta ima samo za šankom. Nema veze, i tu je televizor, a muzika uoči početka meča isključena tako da se sa svih strana glas komentatora čuje kao arija solista u najakustičnijoj dvorani za vrijeme koncerta klasične glazbe. Oko nas pripadnici oba spola i svih generacija, mnogi s nezaobilaznim kockastim dezenima. Nije redovno ni počelo, a već »gooooooool!«, »toooooooo!«... urla se, galami, skače... Pluća i grla se još nisu ni ispuhala, a već muk, nevjerica... Poput kolektivnog infarkta. Zna se i zašto. Isto ludilo i nakon Oršićevog gola. Petarde i topovski udari s već pristojno popunjenog trga čuju se i u zatvorenoj draonici, gdje tura turu stiže. Drugo poluvrijeme atmosfera »napeta, ali komorna«: plješće se baš kao na stadionu prilikom izlaska Kramarića, spominje se najbliža rodbina sucu zbog nedosuđenog penala nad Gvardiolom.
Vatrogasna vrelina
»Imaš ti kada posli utakmice?«, pita me Ivan. Kažem da imam vremena, ali i pitam zašto. »Josip je dobio poruku od Štefa da odemo u Bizovac posli utakmice«, objašnjava Ivan. U redu.
Malo fotkanja slavlja na trgu nakon utakmice i pravac Bizovac u tamošnji Dom Vatrogasne zajednice, koja godinama surađuje s Dobrovoljnim vatrogasnim društvom Stari Žednik, čiji su Ivan Vidaković i Josip Miljački Matak članovi. Ispred ulaza već nas čeka Štef, odnosno dugogodišnji predsjednik DVD-a, a sada Vatrogasne zajednice općine Bizovac Stjepan Sršić. Atmosfera kao i svuda u Hrvatskoj te večeri: slavljenička. Već s vrata osjeti se čobanac, pripremljen za pedesetak prisutnih članova, uključujući i one najmlađe. Glasno, veselo, srdačno... Stigli dragi gosti iz Žednika.
»Ne znam tko je koga prvo kontaktirao: Žedničani nas ili mi Žedničane. Mislim da je to došlo spontano, još na Međunarodnom kampu vatrogasne mladeži u Bács-almásu 2005., čiji sam ja jedan od začetnika. Od tada se družimo, međusobno posjećujemo, razmjenjujemo iskustva, sudjelujemo na seminarima...«, kaže Stjepan Sršić, ne skrivajući ponos kako dobrovoljno vatrogastvo u Bizovcu (koje danas broji oko 150 članova) datira s početka prošlog stoljeća, znatno ranije od 1926., kao godine formalnog osnutka.
Kako je tema ipak nogomet, Sršić nam daje svoje viđenje fenomena navijača u Hrvatskoj, odnosno ljudi koji zbog nogometa padaju u trans, zaboravljajući tada i na inflaciju, sve tanji novčanik, zimu, lošije ocjene, reumu, astmu, kurje oko te nedaće i podjele svih vrsta:
»S tri medalje na šest svjetskih prvenstava naša je reprezentacija svjetski fenomen i po reakcijama ljudi vidi se što im to znači. Što se nedaća tiče, mogu reći da na kugli zemaljskoj ne postoji društvo koje nema problema, bez obzira na to koliko bogato ili siromašno bilo. Ali, uz ovakve rezultate ti problemi se možda malo lakše zaboravljaju, makar na kratko«.
Konačno, istaknimo još jednu opću stvar koja se i na primjeru Hrvatske potvrdila: za vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva do izražaja nisu dolazili huligani ma koje navijačke grupe. Njihovo mjesto na stadionima, ulicama, trgovima i kafićima rezervirao je uglavnom pristojan svijet. Svijet koji navija, a ne mrzi.
Zlatko Romić
