Pred nama je najstarija fotografija subotičkog pijačnog trga snimljena daleke 1870. godine i savršena ilustracija za priču o hetiji, tradicionalnom pijačnom danu koji se održavao svakoga tjedna u strogom centru grada. Stari fotos zorno prikazuje varoški pejzaž na kojemu se u pozadini vide tornjevi katedrale, današnja Ulica Matka Vukovića (vodi prema Velikoj crkvi), spomenik Svetom Trojstvu (restauriran i nedavno vraćen na svoje originalno mjesto u parku pored Gradske kuće koja u vrijeme nastanka fotografije još nije izgrađena) i veliko prostranstvo središnjeg trga onovremenske Subotice. Izraz hetija potječe kao izvedenica iz mađarske riječi hét, heti – sedam, tjedno, i ustaljenim žargonom značilo bi skup nekoliko aktivnosti koje se obavljaju jednom na tjedan. Ne postoji točan povijesni podatak od kada se ustaljuje ova, za salašare i prigradski živalj, iznimno važna praksa, ali se zato u pričama naših starih ona nebrojeno puta spominje kao nešto vrlo važno u životnoj povijesti. Zahvaljujući tekstovima Alozija Stantića, vrsnog poznavatelja običaja bunjevačkih Hrvata i njegovom feljtonu u tjedniku Žig (1996.), u prilici smo saznati više detalja.
Na hetiju su redovito dolazili salašari iz okolnih mjesta nadomak Subotice, primjerice Đurđina, Hrvatskog Majura, Bikova, Male Pešte i dr., a sam dolazak predstavljao je svojevrsnu višesatnu avanturu. U varoš se stizalo konjskim zapregama ili pješice (oni manje imućniji), ali je važilo nepisano pravilo da se pješacima na koje se naiđe usput uljudno ponudi prijevoz (što su mahom svi umorni hodači i prihvaćali). Tako je, u prosjeku, od Đurđina do Subotice, preko Bajmačkog puta, trebalo nekih 4-5 sati vožnje, uz naravno pauze i odmor konja na poznatim štacijama (mijane i birtije gdje su se konji i putnici okrepljivali). Imućniji salašari su redom svi imali i kuću u gradu, pa se prvo išlo tamo i isprezalo konje, presvukla se čista odjeća i onda pješice (kasnije i tramvajem) do centralnog varoškog  trga. Muškarci su išli na jednu, a žene na drugu stranu, svatko svojim putovima i planiranim obvezama.
Na kolima (karuce ili obične zaprege) varošanima se (stanarima kuće) najčešće donosilo svega i svačega domaće proizvodnje (ogrjeva – čutke, peradi, povrća, sira, voća, rakije, vina i još koječega sa salaša) jer u gradu baš nije bilo puno toga i naravno sve je bilo mnogo skuplje za kupiti. Oni koji nisu imali kuću u gradu, svraćali su do svoje rodbine ili prijatelja i tamo nalazili potrebnu okrepu prije hetije.
Posjet gradu značio je i obavljanje nekoliko nezaobilaznih djelatnosti, jer nitko nije dolazio samo tako na hetiju ili samo da bi (kako se kadgod znalo reći »ko muva brez glave«) vidio varoš. Išlo se na pecu (tržnicu), zvaniju, odlazilo u crkvu  pomolit se, »obalazilo« rodbinu i prijatelje i sve to polagano, bez žurbe. Jedna od nezaobilaznih i vjerojatno najvažnijih lokacija bila je ona na najvećem gradskom trgu, zauvijek za pokoljenja zabilježenom na ovoj staroj fotografiji. Salašari su najveći dio godine živjeli gotovo potpuno izolirano na svojim prigradskim posjedima (izuzev nedjeljnog odlaska na misu u crkvu) i dolazak »med svit« bila je prilika za izmjenjivanje važnih informacija (životno-poslovnih), ali i najobičnije druženje s poznatima. Važan i nezaobilazan faktor poslovne komponente hetije (današnjim rječnikom – biznis) činili su cenzari, posrednici u kupoprodajnim transakcijama nekretnina i ratarskih proizvoda uz čiju pomoć su se dogovarali i realizirali brojni poslovi koji bi se potom pravno formulirali i regulirali kod varoških odvjetnika. Uspješno obavljeni poslovi morali su se zaliti aldumašom (piće kojim se svi časte zbog određenog privatnog uspjeha) u obližnoj Poljakovićevoj mijani (Švedrik), koja se nalazila na mjestu današnje zgrade Socijalnog. U ljetno doba, za velikih vrućina, išlo se tamo na par čaša pića »okvasit suvo grlo« i kad nije bio pogođen nikakav posao. Također u vrijeme branja letine na hetiji su pogađani fizički radnici (najčešće su to bili Hercegovci, gastarbajteri isplaćivani u dogovorenom dijelu ubrane letine), pa je tako ovaj značajni varoški događaj bio i svojevrsna burza radnika i cijena poljoprivrednih proizvoda (cenzari su bili onovremenski burzovni agenti). I sve se to radilo polagano i bez žurbe. U duhu toga bilo je i pušenje cigareta i lule, ali se prilikom pripaljivanja moralo gledati lijevo-desno kako financi (poreski policajci) ne bi vidjeli neprijavljeni upaljač. Naime, u ono vrijeme se za posjedovanje upaljača, tzv. mašine (državni monopol) morao plaćati odgovarajući porez, baš kao i na petrolin, sol i još neke važne luksuznije životne resurse onoga vremena. Na koncu hetije i uspješno obavljenih poslova i pomno isplaniranih dnevnih djelatnosti slijedila je zaslužena užna (ručak u svojoj varoškoj kući). A poslije, prije mraka, natrag na salaš. 
Ova priča posvećena je godišnjici smrti Alojzija Stantića (1929. – 2021.), istraživača običaja bunjevačkih Hrvata.
D. P.