Na samom kraju došašća, kada plamen sve četiri svijeće na adventskom vijencu poručuje da je rođenje Spasitelja svijeta blizu, liturgija riječi podsjeća nas kako je Bog stvarao uvjete da se to dogodi. Također nas podsjeća da se tim događajem ispunilo ono što je najavljivao po prorocima, da će djevica začeti i roditi sina.
Ustrajna priprava
Naša priprava za proslavu Kristova rođenja bliži se polako kraju. Koji god način priprave da smo odabrali, dakako da nije bilo lako ustrajati. Nije bilo lako ići redovito na mise zornici, niti je bilo lako krotiti svoju narav i izbjegavati grijehe u koje stalno padamo. Nije bilo lako stalno imati otvoreno oko i srce za ljude u potrebi, te činiti djela milosrđa. Sve dobro što želimo činiti, svako naše nastojanje oko toga da se popravimo i rastemo na duhovnom planu borba je koju nije lako izvesti do kraja. Puno je toga što nas pokušava omesti u našim nastojanjima, no jakima nas čini naša vjera i pouzdanje u Boga, pa čak i kad u toj borbi sustanemo, padnemo i pogriješimo, vjera nam daje snagu da ustanemo i nastavimo.
Sav naš trud u adventsko vrijeme, koliko god da se činio uzaludnim i suviše teškim, dat će rezultate. Dobro iskorišteno vrijeme priprave učinit će našu proslavu Božića radosnijom. To nije ona isprazna radost zbog ukrasa i obilja, kojima prečesto ispunjavamo svoje blagdane, to je istinska radost koja se rađa u srcu vjernika, samo ukoliko se pripremao da svoje srce učini ugodnim stanom novorođenom Bogu. Kakva je to radost, teško je dočarati, ali tko je jednom osjeti nastoji se svake godine pripravljati tako da opet na isti način bude radostan.
Sveti Josip
Iako je Bog najavljivao rođenje Mesije, svijet se nije pripravio za njegov dolazak, pa se Mesija rodio u štali, a umro na križu. Ipak, neke je Bog počastio posebnom privilegijom, te im jasno dao do znanja da je dijete koje nosi Marija njegov ljubljeni Sin. Sveti Josip je bio prvi među takvima. Dok je samo ljudskim očima promatrao događaje, nije razumio, te je želio otpustiti Mariju. No Bog ima druge planove, a dio toga plana je da Josip odgaja njegova Sina, zato mu se javlja u snu i tumači mu događaje. Josip, vjeran Bogu i spreman na suradnju s njim, vjeruje u ono što mu Bog govori. Ne dopušta da ljudska logika pobijedi Božju, te se ne odupire onome što mu je rečeno. Zato je postao dostojan da bude onaj koji će voditi brigu o Spasitelju svijeta.
Josipov primjer nas uči da Božje djelovanje nadilazi ljudska shvaćanja, ali da nam vjera, poniznost i spremnost na suradnju s Bogom pomažu da shvatimo makar dio onoga što on čini. Takav Josipov stav pretvorio je prvotnu brigu i razočaranje u neočekivanu radost. Tako će Bog na Božić obradovati sve one koji su adventsko vrijeme proveli u borbi i brizi oko priprave za blagdan Kristova rođenja, a u konačnici, svatko tko nastoji oko toga da ugodi Bogu i bude njegov suradnik na svijetu bit će nagrađen radostima, a sve brige preokrenut će se u vjernikovu korist. Ključno je povjerenje i suradnja s Bogom, kakvu je pokazao i sv. Josip.
I na kraju ovoga došašća psalmist nas hrabri: » Tko će uzići na Goru Gospodnju,/ tko će stajati na svetom mjestu njegovu?/ Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:/ duša mu se ne predaje ispraznosti« (Ps 24,3-4b). Zato i nakon došašća ostanimo usmjereni prema duhovnom rastu, odbacujući sve ovozemaljske ispraznosti koje nas žele u tome omesti. Duh adventa u vjerskom smislu treba trajati cijele godine, jer naše vrijeme je vrijeme iščekivanja susreta s Bogom.
