Boris Burić (90), ekscentrični i problematični umjetnik koji nije pristajao na kompromis, u svoje vrijeme se družio i surađivao sa svim avangardnim umjetnicima. Rođen je u Beogradu 1932. godine. Još kao mali, odrastajući u vrijeme Drugog svjetskog rata i u godinama siromaštva koje su uslijedile znao je da će biti umjetnik. Put ga vodi u Rijeku gdje upisuje umjetničku školu, kasnije upisuje Visoku školu likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora D. B.
Burićeva umjetnička praksa proteže se kroz više od šest desetljeća, a njegov rad obuhvaća crtanje, slikanje, elemente performansa, umjetničke akcije, pa čak i gerilske umjetnosti. Burić je svojim radom uvijek pomjerao granice percepcije umjetnosti, ne samo kao prostora političke borbe nego i filozofskog promišljanja smisla kao preduvjeta za društveni i umjetnički opstanak. Istovremeno pripadajući i djelujući u različitim kulturama (europskoj, francuskoj, jugoslavenskoj, američkoj, hrvatskoj, srpskoj, crnogorskoj) Burić je uspio ostati ono što je bio i na početku svoje karijere – istinski umjetnik. Ostat će upamćen po kontroverznim i neuobičajenim nastupima, po »odbacivanju poželjnih društvenih konvencija«, on je nepredvidiv i neprilagodljiv, često je imao otpor prema galerijama i izložbama.
Prva stanica nakon izbacivanja s akademije, jer ste se potukli s profesorom slikanja, bila je Pariz, pa bih počeo ovaj intervju od samog početka Vašeg puta u svijetu umjetnosti. Što je za Vas značio Pariz kao centar europske umjetnosti u tom periodu?
U početku bijaše jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Louvre i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam jedan franak. Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, radio u farbari, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom. Pokušavao sam se adaptirati, da malo ličim na nekog Parižanina. Stvar je u tome da svi naši pariski slikari (svi odreda), nisu mogli opstati bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista, jer moje je mišljenje, svi ti štićenici, tijekom vremena dođu do zenita i ne mogu dalje. Meni su se smijali, jer sam se družio s prostitutkama i beskućnicima, ali su me itekako poštovali jer su znali da sam pravi majstor, ja u tom periodu jedini nisam imao galerista. Taj period krize je kratko trajao na svu sreću, ubrzo su čuli za mene i neki bogatuni su otkupili par mojih crteža.
Tamo ste imali susret s Picassom i Dalijem? 
Sve te tipove sam osobno poznavao, Dali je dolazio na Montparnasse s leopardom, odjeven u neku svilenu togu i crtaju ga umjetnici-klošari. Gledajte, svi su dolazili da traže od Dalija potpis i da se fotografiraju s njim, on je igrao igru. Normalno je bilo da je nešto značio za mene. S druge strane, ja sam se divio Picassou i mislio sam kad dođem da ću ići pokazati mu svoje radove i poželio sam biti njegovim đakom. Jednoga dana dok sam prolazio Montparnassom sam ga prepoznao i zaustavio. Upitao sam: »Oprostite, jeste li ste Vi Pablo Picasso?«. Mali, ćelavi Picasso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži. »Jeste, jeste, ja sam Picasso, a što Vam treba, mladi gospodine?«, rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju. Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu što bi Crnogorci rekli – obični jado. To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao, nikad više nisam poželio biti njegov đak. Hoću reći: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.
Što se dalje događalo u Vašoj karijeri, koja Vam je sljedeća stanica bila? 
Ostao sam u Parizu do početka 60-ih godina, tada sam se nekako snalazio, izlagao sam u raznim galerijama, prodavao svoje crteže, nisam više morao posuđivati košulju da bih izašao na sastanak s djevojkama. Odlučio sam da je dosta, Pariz je jedna velika kanta za smeće, uvijek bila i ostala! Vratio sam se u Jugoslaviju, dočekali su me kao junaka, svi su govorili – eno ga naš velemajstor, našli su mi par galerija u kojima sam mogao izlagati i prodavati svoje radove, ali ubrzo mi je zbog mog temperamenta sve to dosadilo, a i umjetnost se mijenjala, predosjećala se velika promjena. Otputovao sam u Zagreb i riješio da opet krenem od nule. Tabula rasa. Razmišljao sam o odustajanju. Odustajanje! To bi zaista bio jedinstven umjetnički čin, mislio sam. Družio sam se s umjetnicima sličnog razmišljanja i naše zajedničko djelovanje bilo je okretanje glave od jednog loše sazidanog društva, razlog zajedničkog druženja bio je okušati se u eksperimentu življenja! I to ne svatko sam, već u grupi, čime je niz različitih aktivnosti iz svakodnevnog života postao umjetničkim događajem. 
Dakle, ti oblici Vašeg ponašanja se nikad nisu materijalizirali?
Ne. Zajednički koncepti i projekti, šetnje, skupovi, umjetnička komunikacija putem pošte bili su oblici kreativnog i duhovnog pražnjenja. Skupovi bi se održavali u obliku šetnji negdje u okolici Zagreba, a povod im je mogao biti komisijski pregled početka proljeća ili jeseni. No, sve vrijeme sam razmišljao o slikarstvu i kako se skoro nikada nisam bavio tim medijem, jednostavno sam znao da se moram i time pozabaviti; uveseljavala me je ideja i zamisao da postanem slikar. Ja slikar! Pa to je fenomenalno, rekao sam sebi. Teško je poznati život, ali je slikanje lako, treba samo započeti, a poslije ide samo. Slaže se jedno na drugo i kad završiš sliku vidiš da je na njoj sve šareno, isto kao i u životu. 
No, i u tom pothvatu Vas je pratila i jedna afera?
Oduvijek su u umjetnosti postojali skriveni mehanizmi moći koji mogu umjetnika uzdići, ali i duboko napasti ako im se ukaže da ometa nečije pozicije. Maštovitost mojih motiva na slikama je prevladavala uobičajene domete i jednih i drugih slikara, i samoukih i akademskih. U osnovi afere se nalazila sumnja da ja nisam autor slika koje su tada bile priznate kao relevantna i autentična umjetnost. Ja sam najprije moralno napadnut intenzivnom sustavnom medijskom kampanjom, a vrhunac te budalaštine je moment kada sam pozvan da slikam pred komisijom kako bi utvrdili stojim li ja iza tih radova. Taj napad sam doživio kao osobni napad i uvredu mene kao čovjeka, a taj napad je ujedno i posljednji trzaj starih sistema vrijednosti i institucija u kulturi pred pojavom novih fenomena u umjetnosti i snažnim razvojem onoga što zovemo suvremena umjetnička praksa.
Kako ste se odlučili izaći na ulicu i tamo nastaviti svoju umjetničku praksu?
Novac je novac, umjetnost je umjetnost. Nisam htio robovati ni novcima ni mediju, javila mi se želja da eksperimentiram s filmom, radio sam kolaže, pisao poeziju, fotografirao... Vođen osobnim primjerom propagirao sam umjetnost kao društvenu kritiku preferirajući izlaganje na otvorenom, otvoreno kritizirajući cijeli tadašnji galerijsko-muzejski sistem. U galeriji Podroom sam taj izlazak iz sistema najavio kada sam repetativno gađao zid galerije kockom kaldrme. Uostalom, sama činjenica da je nekom dana prilika da izlaže u galeriji je bitnija od onoga što će se u njoj dogoditi ili izlagati. Napustio sam svaki oblik umjetnosti koji previše produkcijski košta jer sve što želiš reći može stati na papir... A 4 formata. Poanta je da ako znaš tko si onda je lako praviti umjetnost. Većinu ljudi danas i više nego ranije zaista brine više njihov imidž nego rad. Umjetnici su dozvolili biti ukalupljeni ili formatirani, pristaju na sve uvjete koje diktira »globalna moda« samo da bi bili viđeni. Vangalerijske aktivnosti i akcije su mi uvijek bile bliskije i iskrenije s onim tko sam ja zapravo, s mojim korijenima. Zapravo, sve se odvija tu, umjetnici su u zabludi da se sve događa u galerijama. Tamo ljudi rijetko i da gledaju u umjetnost, a kamoli da je razumiju, oni se gledaju međusobno, odmjeravaju, gledaju što tko nosi i kakvu frizuru tko ima. Zato i kažem da je umjetnička publika najlošija publika, preobrazovana, konzervativna i preozbiljna; nemaju kapaciteta da razlikuju kritiku od šale, kič od kempa. Zašto bih se ja onda dodvoravao njima?
Kakve su to izložbe akcije bile koje ste izvodili na otvorenom?
Akcije su se odvijale u javnim prostorima grada, trgovima, ulicama, tržnicama, ispred raznih galerija. U tome se razdoblju premještaju težišta percepcije umjetničkih djela i mijenja se odnos umjetnik – djelo – publika. Već je samo izvođenje radova u javnosti bilo autonomno djelo, ispitivanje uloge djela, publike i reakcije javnosti. Zapisivali smo te reakcije, nekad su ljudi govorili katastrofalne stvari: »umjesto da čistite trg, vi smeće nosite«, »što im to treba, nek doma tuku svoje žene«, »izruguju se sami sebi«, »umjetnici-bijednici«… netko se znao zadrati. Ja sam se oduvijek bavio umjetnošću i nisam mogao razumjeti zašto reagiraju tako grubo i s tolikim prijezirom na ono što sam smatrao svojom osnovnom vokacijom. »Umjetnik? Ma nemoj!«, opet s druge strane mene je to sve jako zabavljalo u tom momentu. Tako je i nastala parola »umjetniče – bijedniče«.
Uspostavljate li odnos tog vremena s ovim danas?
Mislim da su moji radovi aktualni i danas. Ni tada se nisi smio zamjeriti državi i državnim tijelima i sistemima moći. Moje radove i akcije povezuje ispitivanje sadržaja »javnih stvari« – izražavao sam ih putem oglasa, postera, parola. Lijepio sam plakate na kojima je pisalo »Umjetniče bijedniče«, to je bila samokritika, a prati je i nastavak »voli svoju zemlju kakva god da je«. Cinizam i sarkazam dosta je bio zastupljen u mojim radovima. Kritika svega što postoji mora krenuti od samokritike. Također sam imao na umu da je »Umjetnost ne otići u zatvor«.
Što se događalo 80-ih godina, zašto ste se povukli sa scene?
Zapravo i nisam, mijenjao sam identitete. Bio sam prisutan pod drugim imenima i dan-danas sam, nadam se da shvaćaš zašto ne bih pričao dalje o tome. 
Za kraj, kako vidite umjetnost danas i ima li nade za neki novi impuls, za neke promjene u 2022. godini?
Umjetnost je u velikoj krizi, udavljena je u hiperprodukciji svačega, plošna, bez dubine, opsjednuta sobom, zatrovana taštinama, interesima…mora se direktno problematizirati…i to važi za svaki segment i tiče se svakog šrafa: umjetnika, kustosa, institucija, nezavisnog sektora. Jedno dubinsko preispitivanje svega. Umjetnost pripada narodu. Narod to mora razumjeti i voljeti, to mora biti ukorijenjeno i rasti s njihovim osjećanjima, mislima i željama, u njima mora buditi i razvijati umjetnika.
U protivnom?
Broj policajaca i umjetnika je u stalnom porastu. Godine 2042. svi će biti policajci, dok će 2082. neki poželjeti da budu umjetnici.