I taman kada su stvari gotovo u kutijama i kada mislite da ste odabrali smjer kojeg ćete se držati, događaju vam se podsjetnici. I ptice na grani znaju moju izjavu da kad bi mi se svi planirani putevi raspali, otišla bih na neki salaš i imala kozu i rikulu. Skoro sam tome dodala da ću mijesiti kruh, skuhati kavu i šetati po divljini. Inače, novoizabrani put ne uključuje ništa od navedenog, ali prošli vikend je to uključio i podsjetio me kolika je ta moja želja. Ali, još jedna ponavljana istina je da želje čekaju svoje vrijeme, što nije nužno u skladu s našim. Želje idu svojim tempom, kada procijene da smo spremni ili da je želja postala dovoljno velika i stvarna.

Podsjetnik iz mašte

Prijateljica mi već dugo priča o paru koji je došao iz Novog Sada da živi na imanju u seoskom naselju Štrbac, o fenomenalnom siru koji prave, o čarobnom prostoru i nečem neobičnom što se tamo događa, što čak i ona sama ne može prenijeti. Kaže mi da jednostavno moram doći i sama to doživjeti. Okolnosti su se uvijek namještale da budem zauzeta kad je posjet bio planiran i bio je odgađan dugo, dugo vremena. Tražio je svoje pravo vrijeme. I pronašao ga je sada, točno na mojoj prekretnici.

Čarobna nedjelja

Uglavnom, taj trenutak je pronašao mene i pretvorio mi dan u čarobnu nedjelju. Riječ je o Nananinom salašu o kojem smo već pisali u našem tjedniku, ali ovaj put želim iznijeti priču o sebi na salašu i svojim dojmovima.
Podsjetit ću vas da su vlasnici imanja iz bajke Goran i Blaženka Beronja, bračni par iz Novog Sada koji se prije desetak godina oprostio od grada i došao u divljinu kako bi započeo život u skladu s prirodom. Iskreno govoreći, nisam uspjela shvatiti što sve ti ljudi rade, ali svakako ću to učiniti u narednom periodu i prenijeti dalje. Energija i dojmovi koji su se tamo odvijali totalno su me okupirali i zaveli do te mjere da nisam mogla sabrati novinarsko u sebi.
No, vratimo se prenošenju dojmova. Ni taj dan nije pošao glatko, da mi omogući da se približim ovom raju bez muke, pa sam došla nekoliko sati poslije svih ostalih. Pratila sam pin na Google navigaciji, jer nikad prije nisam bila u ovom dijelu. Dolaskom na naznačeno mjesto dočekuju me razigrani psi. Parkiram u samom dvorištu, psi njuškaju i pozdravljaju me, a ja se već osjećam kao da sam bila ovdje. Vidim vrata i krećem prema njima, a onda izlazi nasmijana Blaženka, koja me vidi prvi put u životu i pozdravlja me srdačno kao da sam znana poznanica. Goran nije ništa manje srdačan. Zagrliš se i uđeš u dnevni boravak, kao netko vrlo blizak. Bez ijedne riječi pretjerivanja, a s vjerojatnošću da nisam ni blizu dočarala tu lakoću upoznavanja, tu dobrodošlicu i tu toplinu kojom ovo mjesto odiše.

Sretne koze

Tema druženja bilo je kuhanje fiš paprikaša kod njih u dvorištu. A koliko smo se udaljili od teme ili je preskočili svjedoči i moj dojam susreta s kozama. Kao što znaju mnogi koji su čitali tekst u kojem se više pisalo o ovom paru i njihovim delikatesnim sirevima, ovaj je par nadaleko poznat po svojim sirevima. Njihovi delikatesni sirevi plamene plijesni, intenzivnog okusa i mirisa ne ostavljaju ravnodušnima ni gastro znalce poput poznatog hrvatskog gastro kritičara Renea Bakalovića, kako sam saznala u nekim izvorima. No, da ne pričam u prazno, a kako sireve još nisam osobno probala, to ćemo svi moći provjeriti na Vine Festu u Somboru, koji se održava ove subote.
U okuse ne sumnjam ni bez da sam ih kušala jer sam imala priliku upoznati njihove koze, hraniti ih i družiti se s njima. Za mene, budući da maštam o kozama i rikuli, ovo je bilo kao san. Ovo svakako nije bio moj prvi susret s kozama, ali kako su svi ljudi različiti, vjerujem da je tako i s kozama. Sretno i prekrasno okruženje čini i njih tako posebnima. Uostalom, svi oni žive unutar Posebnog rezervata prirode Gornje Podunavlje.
Osjećam da nisam prenijela ni djelić onoga što sam doživjela, pa ovaj tekst završavam obećanjem da ću donijeti novu priču o ovim nevjerojatnim bićima i njihovom nevjerojatnom dijelu planeta, te zahvaljujem planetu da takvi ljudi, krajolici i životi postoje i tome da se presijecaju s mojim postojanjem.
Gorana Koporan