Fotografija iz ovotjedne priče je iz obiteljskog albuma Katice Naglić iz Surčina. Na fotografiji su njena majka Roza Naglić (1924. – 1982.) i djeca Marija – Marinika (1943. – 1996.), Nikola (1948. – 1996.) i Marko, koji je rođen 1946. godine. Lica na fotografiji su nažalost bez osmjeha, jer je nastala u teškom razdoblju njihovog života, 1950. godine.
Mnogobrojna obitelj
Roza Naglić je rođena u Starčevu 1942. godine u obitelji Nikole i Lenke Blaženić. Udala se za Matu Naglića, koji potječe iz bogate surčinske obitelji.
»Svatovi mojih roditelja su bili s čezama (kočijama), koje su vukli konji okićeni vezenim ručnicima. Išli su preko Beograda. Mama mi je rado pričala kako su svatovi stali kod Terazijske česme gdje se igralo kolo. Okupilo se dosta znatiželjnih Beograđana koji su komentirali tanak struk mlade u svilenoj vjenčanici«, prisjeća se naša sugovornica.
Roza je s mužem Matom dobila najprije kćerku Marinku, zatim sina Nikolu 1944. godine, koji je nažalost umro s 18 mjeseci. Nekoliko dana poslije njegovog sprovoda Marinka se umalo utopila u bazenu s kišnicom. Djed ju je spasio u posljednji čas. Poslije toga rodili su se Marko i Nikola s jako malom razlikom od samo 14 mjeseci i naposljetku naša sugovornica Katica, 1956. godine.
Ratne godine
Prisjeća se Katica i teškog razdoblja u njenoj obitelji kada je njena majka Roza bila bez muža šest mjeseci. Mata je kao vojnik kraljevske vojske zarobljen i odveden u Greifswald na Baltičkom moru u Njemačkoj početkom 1941. godine.
»Ratne godine su bile teške. Poslijeratne godine su bile još teže od ratnih. Moj otac Mata, djed Nikola i baka Marija – Maca odvedeni su kao kulaci u zatvor i na prinudni rad 27. siječnja 1948. godine. Djed i baka su bili odsutni tri godine, a moj otac četiri. Majka je ostala sama, trudna, s dvoje djece. Uselili su se u zadrugu u kuću i prisvojili sve: konje, stoku, žito, kola, vršilicu... Kada su oslobodioci brali naše grožđe, po bratovom sjećanju, donosili su ga u našu avliju iz vinograda koji je bogato rodio na svih pet jutara. Tu su ga muljali, cijedili i pravili vino koje su čuvali u našim bačvama, u našem podrumu. Djeca nisu mogla dobiti niti jedan grozd. Jednom je njihov podrumar pružio djeci zdjelu grožđa s riječima: ’Uzmi, Marko, nosi mami, to je vaše grožđe«. Zbog tih je riječi podrumar teško stradao. Mama je svakog drugog dana morala ići u policijsku stanicu na obavijesni razgovor gdje je radi sigurnosti sa sobom vodila djecu. Nikola četiri godine nije vidio tatu. Kada ga je prvi put vidio, pitao je: ’Mama, je l’ to moj tata?’.«
Zanat zlata vrijedan
No, njena majka Roza je imala zlatan zanat u rukama: dobro je šivala. Od svojih predratnih bogatih haljina prepravljala je i šila djeci odjeću. Tako su nastale i Marinkina haljinica i Markove i Nikoline špilhoznice i bluzice s ove fotografije. Odjeću je šivala i rodbini i prijateljima. Bila je umjetnica u šivanju i tako je izdržavala obitelj.
»Kruh se mijesio dva puta tjedno i pekao u velikoj peći. To je bio veliki okrugli kruh s hrskavom koricom. Mama je svoju djecu okupljala oko sebe i trudila se omogućiti im lijepo djetinjstvo, kako ne bi bili prepuni gorčine zbog sudbine koja ih je zadesila. Sve su radili zajedno i svako dijete prema svojoj starosti je imalo svoj zadatak. Kada su čistili veliku avliju ona i Marinka su čistile, a Marko i Nikola skupljali su smeće.«
Rozina svekrva, Katičina baka, je poslije tri godine zatvora vraćena kući. Bila je teško bolesna i ubrzo je umrla. Život se vratio u normalu nakon povratka Mate i Nikole iz zatvora. Dobili su »maksimum« zemlje, 17 jutara. Ostatak zemlje im je oduzet. Ostalo im je nešto malo stoke. Vraćen je vinograd, njihov ponos, vršilica za žito. Vinariju i destileriju poslije puno godina obnovila je Rozina i Matina unuka, Markova kći Ana.
»Život u našoj obitelji se nastavio radno i veselo kao da se te teške godine nisu dogodile. Za kolinja, imendane, Božić, Trojstvo, uvijek se pjevalo i šalilo. Cika među djecom je učinila da nastavimo živjeti bez gorčine i osvetoljubivosti. Kada obilježavamo neki blagdan, svoj djeci kupimo isto. Ako ima novca, kupujemo odjeću, a ako nema, onda svatko dobije par čarapa, s jednakim zadovoljstvom i veseljem. Mi smo bili sretna obitelj«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.
