Trideset i treća nedjelja kroz godinu preko liturgijskih čitanja poručuje nam dvije bitne stvari: treba biti vrijedan i odgovoran u poslu, te treba biti i čvrst i postojan u vjeri. Dakle, jedna poruka tiče se našeg društvenog života, onoga što je ovozemaljsko, a druga našeg odnosa s Bogom. U prvi mah to se može činiti nespojivo, te se možemo zapitati zašto bi nas Krist opominjao glede onoga što je ljudska »stvar«. Ipak, kršćanin se u svim područjima života treba prepoznavati kao Kristov nasljedovatelj, jer nas Učitelj svojim riječima i djelima poučava da i u onome što nije čisto vjersko područje vrijede Božji zakoni koje treba slijediti.
Dobar kršćanin je i dobar radnik
Sveti Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima izgovara znakovite riječi: »Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu« (2Sol 3,10-12). Dakle, Pavao opominje sve one koji izbjegavao posao i pokušavaju živjeti zaobilazeći odgovornosti. Vjernik se treba isticati i kao dobar radnik, bez obzira kojom se djelatnošću bavi. Božji dar su različita zanimanja kojima čovjek pridonosi boljitku društva u kojemu živi, a istovremeno zarađuje plaću od koje uzdržava sebe i svoju obitelj. Pravo na rad je jedno od osnovnih ljudskih prava, ali je ono i ljudska obveza. Svojim radom trebam pridonijeti napretku društva, ali i zarađivati, da ne bih bio nekome na teret, kao što kaže i apostol Pavao. Vjernik treba biti pošten, težiti k višim ciljevima, koji nadilaze osobnu dobit, biti spreman pomagati, biti prepoznatljiv po trudu i marljivosti, po odgovornosti, blag i strpljiv s ljudima. Tako sve vrline koje odlikuju vjernika zapravo su odlika i dobrog radnika. Stoga možemo slobodno reći da je svaki dobar kršćanin dobar u svome poslu.
Postojanost u vjeri
Nakon sv. Pavla, koji nas opominje da trebamo biti marljivi radnici, Isus nas u evanđelju opominje da trebamo biti ustrajni vjernici. Dakle, mnogo je vrlina po kojima je vjernik prepoznatljiv u svijetu. A sve te vrline imaju svoje uporište u Kristu. Znamo već: ili jesmo ili nismo Kristovi, ili ga nasljedujemo ili ne. On ne prihvaća ništa djelomično, po potrebi i prigodi. Želi nas kao svoje u svim situacijama i prilikama, želi da se uvijek izjašnjavamo i živimo kao njegovi učenici.
U odlomku iz Lukina evanđelja (usp. Lk 21,5-19) Isus govori o teškim danima za učenike. U tim danima oni će biti progonjeni, zatvarani i ubijani zbog svjedočenja. Primjećujemo da su takvi dani, bar u Europi, završili još u davna vremena. No, zašto se onda mnogi i danas boje ili srame svoga kršćanskog identiteta? Zašto svoju vjeru drže u strogoj tajnosti i žive je samo u svoja četiri zida? Zašto im je tako teško priznati u društvu da pripadaju Kristu? Zato što moderno vrijeme nosi neke druge teškoće od onih prvih kršćanskih vremena, ali ni u jednom vremenu nije bilo lako biti istinski Kristov svjedok. No, oni koji su zaista Kristovi ostaju postojani, unatoč svakoj teškoći koja ih zbog toga može zadesiti. Oni znaju da će Gospodin i tada biti uz njih.
Krist poručuje: »Svojom ćete se postojanošću spasiti« (Lk 21,19). No, time ne obećava da će nas mimoići nevolje koje prijete jer smo njegovi učenici. On govori o vječnom spasenju, koje je osigurao svakome tko čvrsto vjeruje, te iz vjere crpi snagu i hrabrost da, unatoč nevoljama, ostane uz svoga Boga, kao nekad apostoli.
