Zapad ili Rusija, Kosovo ili Srbija – izbori su to koji nam se nameću. Krupna politička pitanja, a odgovori sudbonosni, teški i zahtijevaju političko vaganje, svakodnevno preispitivanje, odgađanje do povoljnijih uvjeta, referendum… Tako se barem nama predstavlja. Iz dana u dan. Kao da upravo samo od tih odgovora ovisi naša spremnost da budemo rame uz rame s ekonomski razvijenim državama, rame uz rame s državama u kojima su sloboda medija, pravo na drugačije mišljenje podrazumijevajuće tečevine razvijenog društva; rame uz rame s državama u kojima se korupcija i veza s kriminalom kažnjavaju ostavkama.
I tako se mi obični bavimo krupnim političkim pitanjima, kao da smo u najmanju ruku ti koji donosimo sudbonosne odluke. I što nas briga za obične, male probleme.
Što nas briga za rušenje latinske crkve iz XIV. stoljeća, koja je pod zaštitom, ni manje ni više zbog jednog auto-placa. Što je imenovanje političara koji je seksističkom izjavom ponizio jednu novinarku u Koordinacijsko tijelo za rodnu ravnopravnost. Što nas briga što se novinarima samo zbog najave prosvjeda građana sudi kao organizatorima istih tih prosvjeda. Što nas briga što djeca ne mogu u vrtić, jer su im očevi umjesto na njive, traktore istjerali na ulice. Što nas briga što je sinonim za pravosuđe predmet u ladici.
Što nas briga, jer stalno se nastoji prešutjeti kako se punopravnom članicom Europske unije može postati samo kada standardi vladavine prava, borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala dostignu europsku razinu. 
A tu šepamo, štoviše skakućemo na jednoj nozi. I sad nama tako šepavima još prijete kako će vladavina prava, demokratske i medijske slobode i borba protiv endemske korupcije biti ključne. I da kompromisa neće biti. 
Bojim se zato da put koji traje dva desetljeća ne potraje još toliko. Bojim se da nas tako šepave ne sapletu problemi za koje smo naučeni da ih godinama, uporno ignoriramo, da ih prihvaćamo i trudimo se i sami plivati u takvom okruženju.  
Z. V.