Zapis u prošlom broju završila sam otvaranjem pitanja što se događa kada na putovanju ne ide sve po planu. Odmah da kažem da to ne znači da se nešto loše dogodilo nego da se nešto nije dogodilo.
Za taj dan u planu je bio odlazak na otok Vis. Bila sam jako sretna zbog njega. Do tada sam od mnogih prijatelja čula kako je cijeli otok lijep. Tamo često zalaze ronioci, ali i oni kojima ronjenje nije cilj. Plan nam je bio posjetiti jednu od prekrasnih uvala i pronaći vezu kako bismo se iskrcali i osjetili djelić atmosfere.
Idemo li na Vis?
Nakon velikih zabava, poput one u Starom Gradu, jutro bi obično trebalo biti lagano, no mi smo odlučili brzo isploviti i doručkovati u prekrasnoj uvali. Malo smo se kupali i uživali, a nakon toga smo se spakirali i bili spremni za isplovljavanje. Vjetar je bio odličan i rastali smo se od druge jedrilice uzvikujući »Idemo na Vis«.
Uz jak vjetar jedrenje je bilo prava bajka. Dugo smo plovili, valjda par sati, kad je naš kapetan i prijatelj zaključio da ako nastavimo prema Visu, uhvatit ćemo noć i da to nije dobra odluka. Nakon toga je odlučeno da promijenimo plan i da naša jedrilica ide do Hvara. Nekako smo računali da će to odlučiti i posada na drugom brodu. Dovezli smo se u malu uvalu u blizini grada Hvara i krenuli u kupovinu s planom da negdje večeramo. Kad putujem, uvijek se sjetim koliko je svijet malen. U restoranu koji smo odabrali za večeru konobar je pitao jesmo li iz Sombora. Vjerojatno sam bila najglasnija, pa ga je to pogodilo. Obitelj njegovog oca je iz Sombora. Dobili smo besplatan aperitiv, malo razgovora, a ubrzo i informaciju da su naši prijatelji ipak stigli na Vis. Iako mi je Hvar bio lijep, malo sam im zavidjela. Ali drugi put će biti Vis, a sada treba nastaviti uživati na Hvaru. Doživjela sam to potpuno drugačije nego prvi put, prije par godina.
Nakon noći provedene na Hvaru, jutarnju vožnju započeli smo posjetom Paklenim otocima. Mislim da ću jednom napisati poseban tekst o njima. Potpuno su mali i preslatki. Tako malo mjesta za promjenu nekoliko različitih zona. Dovoljno je doći do prekrasne plaže kroz gotovo džunglu. Nakon deset minuta hoda, izlazite skroz na drugu stranu otoka. Nevjerojatno su zabavni. Popili smo kavu, malo istraživali i uputili se jedrilicom na drugu stranu otoka da se nađemo s prijateljima, parkiramo jedrilice i uživamo u večeri. Plan je bio da dio ekipe tamo zaroni. Sve je išlo po planu, čak i preko njega. Na tom smo dijelu otoka kušali prekrasan pošip, upoznali neke od ribara i mještana, a neki od nas, zapravo Jelena, dobili su priliku otići u lov na lignje. Mislim da su mi takva iskustva najdragocjenija.
Više ništa nije isto
Međutim, zaron se dogodio kasnije ujutro. Nekoliko nas je otišlo još malo istraživati Paklene otoke dok su ostali tražili dubine. Nakon doručka krenuli smo prema Šolti. Na naše veliko razočaranje toga dana nije bilo vjetra za jedrenje. No, kako mi priroda nalaže, zgrabila sam motor i odvezla nas na Šoltu. Volim se angažirati, pa ako ne mogu jedriti, barem ću se voziti motornom jedrilicom. Nevjerojatno je kako se na čudne stvari brzo navikneš i postanu obične, pa činjenica da si daleko od obale, na valovima Jadrana, nije tako posebna kao što zapravo jest.
Na Šolti smo napravili pauzu za ručak i kupanje te krenuli prema nadaleko poznatoj Milni. To nam je bilo mjesto posljednje noći, jer smo sljedećeg jutra morali vratiti jedrilicu u Split do devet sati. Večer u Milni imala je posebnu notu, jer smo svi znali da je to kraj jednog novog početka u svim našim životima jer, kao što sam rekla na samom početku, život nakon ovoga više neće biti isti.
I nije. I veselim se svemu što donosi i jedva čekam da vidim koju ću novu želju sanjati i ostvariti. Naravno, ne mislim se odvojiti od jedara.
Gorana Koporan
