Kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio ga je na svoju sliku. Ta sličnost je u čovjekovoj duši koja je besmrtna. Duša je u tijelu, koje je smrtno i propadljivo. Kada jednoga dana umremo, duša se odvaja od tijela i prelazi u vječnost kod Boga, da nastavi svoj život. Dakle, čovjek je na ovome svijetu samo jedan kratak dio svoga postojanja. No, taj dio je važan, jer određuje kako će netko živjeti u vječnosti. To je vjernicima jasno, no zbunjuje ih što često vrijednosti koje propagira ovaj svijet nisu jednake vrijednostima koje su važne u vječnosti. Čovjek se lako zbuni, bude zaveden ovozemaljskim, povedu ga životne situacije, društvo u kojem živi, zaboravi da na zemlji živi samo određeno vrijeme, koje će proći brže nego što misli. Zato nas Sveto pismo mnogobrojnim primjerima upozorava da promijenimo pogled na život, da je vrijeme da nam važne postanu stvari koje će nam osigurati vječnost s Bogom.
Vjernost Božjem zakonu
Već Stari zavjet pripovijeda o ljudima koji su Božje zakone poštivali, unatoč ljudskim protivljenjima. Tako Knjiga o Makabejcima govori o sedmorici braće koja su podvrgnuta mučenju, jer su odbijala jesti zabranjeno svinjsko meso, iako je kralj to od njih zahtijevao. Braća složno odbijaju popustiti i iznevjeriti zakone svojih otaca, iako su podvrgnuta mučenju. Oni su svjesni da će ih stići nagrada od Boga za ono što sada prolaze na zemlji. Tako jedan od braće svojim mučiteljima odgovara: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni« (2Mak 7,9). Drugi pak govori: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti!« (2Mak 7,14). Dakle, bez straha prihvaćaju muke, jer znaju da je Bogu mila njihova vjernost, te da Bog nagrađuje svakoga koji je zbog te vjernosti podnio muku.
Još je starozavjetni čovjek znao da ljudski zakoni nisu iznad Božjih, te da je potrebno podnijeti i muku, ali nikako ne iznevjeriti Boga, jer će nas on za to nagraditi nakon što svijet misli da nas je pobijedio mukom koju nam je nametnuo. Suvremeni čovjek kao da slabije misli o vječnosti, te ne želi preuzimati rizik i izlagati se mogućim patnjama zbog Božjih zakona. Često, previše orijentiran na svijet, zaboravlja da su Božje vrijednosti uglavnom suprotne ljudskim, pa sve ono što smatramo besmislenim pred Bogom ima smisao i vrijednost. Zbog toga trebamo mijenjati pogled na ovozemaljski život te, poput makabejske braće, ljubiti više Božje zakone nego ugodnosti ovoga svijeta, jer smo stvoreni za vječnost, a ovdje smo samo u prolazu.
Snaga dolazi od Boga
Živjeti kako je Bogu milo, bez obzira na utjecaj svijeta nije lako i jednostavno. Čovjek sam po sebi nema snage za to, a često ni dovoljno mudrosti da razazna kako ispravno postupiti i djelovati kao kršćanin. Mudrost i snaga za takva djela dolaze jedino od Boga, koji poznaje čovjekove mane, kojemu su bliske ovozemaljske teškoće, jer je i sam živio na zemlji. Zato i Pavao potiče Solunjane da se mole Bogu da ostanu vjerni i postojani u nauku Kristovom, a Gospodin će odgovoriti na te molitve: »Vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga.« (2Sol 3,3).
Cijeli ovozemaljski život je borba za vjernost Bogu i njegovoj riječi. U toj borbi pobjeđujemo, ako unatoč patnjama ostajemo vjerni Gospodinu. Ne trebamo brinuti hoćemo li uspjeti, dovoljno je moliti za snagu i ustrajnost i Bog će nam ih dati, jer nas želi kod sebe u vječnosti.
