Voda je neophodni element života. Masu čovječjeg organizma čini voda (oko 60 posto). Koliko je neophodna u životu, toliko je opasna po »život« čovjekovih građevinskih pothvata. Voda je opasna s neba u obliku kiše i snijega, opasna je na zemlji u obliku bujica i poplava, a konačno, opasna je i pod zemljom kao podzemne vode ili močvare. Jedan od najtežih pothvata u građenju uvijek je bio građenje u vodi ili na močvarnom tlu (naši varošani to su nekad zvali mlake). Uprošteno rečeno, naš grad je nastao praktično na gredama i raznim stajaćim i tekućim vodama oko tih uzvišenja. Ovu činjenicu svi su stari graditelji znali i poštivali i nitko nije koristio mlake za građenje, eventualno za ispašu stoke. 

Stiže moderno doba 

Nakon istjerivanja Turaka stiglo je i »moderno doba« u naše krajeve. Prvo u obliku vojne granice, a nakom razvojačenja u obliku slobodnog komorskog grada Sent Marija. Vjerski život, možemo slobodno kazati, samo je tinjao; nije bilo ni prave crkvene građevine. Od predstavnika Katoličke crkve prvo su došli fratri franjevačkog reda koji su smješteni u malu subotičku tvrđavu zajedno s vojnim časnicima – kapetanima. Prizemni dio nekadašnje »palače« pretvorili su u malu crkvu gdje su služili i mise. Prvi svetovni svećenik-župnik stiže tek 1773. u jesen u grad zajedno s još tri svećenika pomoćnika. Ovo saznajemo iz monografije Istvána Iványija. On kaže da se prvi privremeni župnik-pomoćnik kojeg je poslala Kaločka nadbiskupija zvao István Ranics (sudeći po prezimenu bio je pripadnik većinskog naroda tadašnjih varošana). Kasnije, on je postavljen i za službenog vođu subotičke župe. Ivánji o Ranicsu kaže da je bio takav čovjek s kim nije bilo poželjno dolaziti u sukob. Kao prva župna crkva privremeno je određena kapela sv. Roka, ne današnjeg izgleda, nego sagrađena od dasaka. Magistrat grada se odlučio za građenje velike župne crkve i stan za župnika. Zato je 1773. godine započeta i na inzistiranje župnika Ranicsa (ja bih rekao pomalo brzopleto) gradnja »Velike crkve« po projektima peštanskog zidara Franza Kaufmanna. Po riječima stručnjaka, tornjevi ove crkve građeni su na močvarnom tlu, nisu dobro utemeljeni i zato se danas nalazi sve veća i veća pukotina na pročelju. Pokušani sanacijski pothvati nisu bili uspješni i trenutno se radi na projektu konačnog rješenja. Zar u to doba nitko nije znao da je tamo tlo močvarno?

Druga strana medalje

U doba kada je Ranics stigao u grad, vodstvo grada, Magistrat, imao je preča posla nego se detaljnije baviti problemom gradnje »Velike crkve«. Naime, 1773. je izbio sukob između Magistrata i županijskih vlasti oko odbjegle stoke. Došlo je i do suđenja u kojem su Subotičani vrijeđani od strane županije riječima: »grad sa seljačkim Magistratom«, a prema čelnicima grada ponašali su se »kao prema predstavnicima posljednjeg sela«. Ovo je povrijedilo Subotičane i dva gradska senatora 1775. ponovo kreću u akciju »konačnog oslobođenja« u Beč. Za gradnju crkve dali su onoliko sredstava i materijala koliko se od njih tražilo. Izvjesna sredstva dali su nadbiskupija i građani subotičke županije. Po Iványiju, sredstva su bila prilično skromna. Glavni »motor gradnje« nesumnjivo bio je Ranics. Jedna karta izrađena 1778. je dokaz da su pregovori oko »konačnog oslobođenja« tekli dobro, jer je najviši gradski status dobijen sljedeće, 1779. godine. Kartu je izradio budući gradski inženjer C. L. Kovács, na njoj možemo vidjeti jedan interesantan detalj: »Velika crkva« je izgrađena pokraj Somborskog puta nasuprot »Starog groblja« (bivši kino Lifka) u kojem je postojala i jedna humka na čijem vrhu je bio obelisk posvećen carici i kraljici Mariji Tereziji postavljen kao izraz zahvalnosti za dobijen privilegij slobodnog komorskog grada. »Velika crkva« je shematski prikazana i smještena je dovoljno daleko od obale i porječja (mlake) nekadašnje riječice. Znači, po ovoj karti crkva nije građena po močvarnom tlu, kako danas stručnjaci objašnjavaju zašto se tornjevi crkve »razmiču« i pukotina na glavnoj fasadi postaje sve veća i veća, što po nekim »stručnjacima« u slučaju zemljotresa može dovesti do rušenja dva tornja crkve!
Gradnju »Velike crkve«, današnju katedralu sv. Tereze Aviljske, pratilo je dosta nevolja, prije svega nedostatak novca i stalna promjena njene osnovne dimenzije (povećavala se). Konačno, završilo se po projektu Adama Heislera iz 1783., a glavni oltar završen je tek 1804. Postoji i takvo mišljenje da tornjeve treba rušiti i sve ponovo izgraditi s pojačanim temeljima. Mene cijeli ovaj slučaj podsjeća na rekonstrukciju kazališta. Tamo su »stručnjaci« ustanovili »da je konstrukcija propala, i treba je rušiti!« (što nije bila istina), no ipak se rušilo, jer ovakvi radovi su »najbolji biznis« za sve sudionike. Pogotovo ako država financira radove.