Znate li ona putovanja kada već drugi dan odlučite da ćete, ako danas prestanete putovati, imati sadržaja, dojmova i priča kao da ste u najmanju ruku tu proveli deset dana. A taj osjećaj ne znam o čemu ovisi. Bilo od destinacije, od ljudi ili od okolnosti. Ima li, recimo, pod istim okolnostima, svaka osoba takav dojam? Jesu li ljudi uopće svjesni svojih dojmova i iskustava?
Voljela bih da su svjesni, ali ako ne, žao mi je. Ja ih osvijestim i u ovoj avanturi ponovno sam imala taj osjećaj. Naravno, to ne čudi jer ovo definitivno nije obična avantura. A onda smo osim mora, jedrilice, sjajne posade ljudi, dobili i dupine, poznanstvo s Nijemcem Karlom i fenomenalnu noć na prvom jedrenju.
Prava receptura
Još dok smo se pakirali za plovidbu jedan od prijatelja koji je okusio ovu avanturu nešto više od mjesec dana prije nas, među ostalim mi je savjetovao da ujutro čim se probudim prvo što napravim je skočiti u more. Buđenje prvog jutra bilo je čudno. Kao i obično, buđenje u novom prostoru je zbunjujuće. Trenutak dok ne shvatite gdje ste i što se događa je poseban. Vrlo brzo sam se sjetila gdje sam i taj mi je savjet došao do izražaja. Obukla sam kupaći kostim i krenula prema vodi. Bilo je to jedno od najljepših buđenja i ugođaja koje pamtim. More je bilo savršeno, temperatura dovoljno hladna da se probudiš i dovoljno topla da godi. Dan je počeo savršeno.
Plan za prvi dan je bio otići na Bol na Braču. Pardon, odjedriti do tamo. Tamo živi jedna prijateljica naših kapetana i za večer je tamo planirano druženje. Spremamo se, palimo motore kako bismo izašli iz uvale i dizanje jedra je moglo početi. Kada ste prvi put na jedrilici, svaki korak vam je novo iskustvo. Jedra se dižu tako što jedrilicu dovodite u sam vjetar i onda ih možete dizati. Izazov je jednak i za onoga koji kormila i dovodi jedrilicu u vjetar i za onoga koji diže jedra. Nama je sve išlo pod konac kao da smo to uradili mnogo puta. Uhvatili smo vjetar, ugasili motor i krenuli. Osjećaj neopisiv. I onda se događa ono za što sam bila sigurna da se neće dogoditi baš meni. Osjećam mučninu i tijelo mi je totalno onesposobljeno. Pa zar ja da budem od svih ljudi ona koja će imati morsku bolest, pomisao da ću se ovako osjećati sljedećih sedam dana prilično me zabrinula. No, već sljedećeg dana će se pokazati da je uzbuna bila lažna. Ne znam je li u pitanju umor, navikavanje ili nešto treće. Svakako, i uz svu mučninu, uvijek ću pamtiti taj prvi dan dizanja jedra i plovidbe.
Na Bolu nam je bilo savršeno. Tim ljudi koji su se međusobno upoznali igrao je zajedno i to je doista bilo kao ostvarenje sna.
Najbolji ponedjeljak od svih ponedjeljaka
Nakon Bola krećemo prema otoku Hvaru i prvo odredište je Stari grad. Iako odredišta i udaljenosti koje svakodnevno prelazite izgledaju mali na kartama, dok jedrite, oduzimaju više vremena. Vi zapravo vozite cik-cak. Izgleda sjajno za praćenje i jedrenje na aplikaciji, ako je napravite.
Čim smo krenuli u more primijetili smo veliku napumpanu gumu koju smo pokupili i iskoristili za ugađanja. Hvatali smo lijep vjetar, skakali u vodu, vješali se o konope i gume te se igrali i uživali kao djeca.
Kad smo stigli u Stari grad i tražili mjesto za privez, dobili smo poziv na druženje od Slovenaca s jedrilice i zabava je mogla početi. Ljudi iz različitih krajeva, nekada iste zemlje, brzo su pronašli zajednički jezik, odličan izbor glazbe i još jedna »puzzle« za dobro putovanje je uklopljena.
Nakon Starog grada bilo je vrijeme da se pođe na Vis, otok na kojem do sada nisam nijednom bila. Volim osvajati nove destinacije i uz ponovno dizanje jedara sam se baš radovala što ću konačno vidjeti ovaj predivan otok.
No, kako je kad ne ide po planu i jesu li to bajke, pišem u posljednjem zapisu s ovog putovanja, u sljedećem broju.
Gorana Koporan
