Osnutak: Već 1925. godine Općina Monoštor nabavlja tri »šprice« i bačvu (na četiri kotača) koja je imala zapreminu 800 litara te četiri konja za vuču, s čakljama, kablovima i fenjerima. Oprema je pripadala protupožarnoj župi Apatin. Tada još nije osnovana protupožarna organizacija u pravom smislu ispunjavanja pravnih normi već su to bili samo počeci koji su imali za ono vrijeme ozbiljnu potporu u protupožarnoj opremi. Nedugo po dobijanju opreme ona je upotrijebljena prvi puta u gašenju kuće jednog mještanina (Ciger) te gašenju kod jednog gostioničara (Antun Patarić). Po kazivanju u to vrijeme najaktivniji u protupožarnoj zaštiti bio je Antun Dajč (gostioničar) koji se vodio kao komandir, a kao predsjednik se vodio Zelo Fabijanov. Sastajali su se u kavani Antuna Kuzmana.
Osnivačka skupština, s 41 članom dobrovoljačke protupožarne čete, održana je 9. studenog 1927. godine. Skupština je održana u ugostiteljskom objektu kod Ivana Lorbaha, te je tu bio i prvi dom (sjedište) protupožarne čete. I nakon prodaje ugostiteljskog objekta obitelji Lenđel nije se mijenjalo sjedište. Za vrijeme od prvih začetaka vatrogasne čete 1925. godine do službenog osnutka 1927. godine dogodile su se i promjene u sastavu onih koji su počeli s prvim protupožarnim aktivnostima do onih koji su osnovali protupožarnu četu, jer su mnogi svoj dom našli i na drugim kontinentima kao što je Južna Amerika (Urugvaj, Argentina) i Sjeverna Amerika (SAD).
Ustroj: Prvi predsjednik bio je Anton Kaufman (veleposjednik), zapovjednik čete Antun Burghardt (mesar), a tajnik je Franja Elgec (bravar). Prvi obučeni protupožarci bili su Antun Kuzman i Matajz Burghart, koji su pohađali odgovarajući natječaj protupožarstva. Nakon završetka Drugog svjetskog rata od osnivača (prvih članova) ostalo je njih samo petero. Četa je imala propisan ustroj. Pored nabrojanih predsjednika, zapovjednika i tajnika postojala su još sljedeća zaduženja: podzapovjednik, užar, vođa cijevi, zamjenik vođe cijevi, blagajnik, mlazničar, desetar, spremištar, cipelar, uzbunjivač rogom, penjač, vježbač, četovođa, svirač, te član. Za pojedina zaduženja morao se polagati ispit.
Rad: Četa je mjesečno podnosila izvještaj Župi. Izvještaji su sadržavali mjesto požara, što je gorjelo, koliko je trajalo gašenje, koliko ljudi je sudjelovalo u gašenju, kojim sredstvima te procjenu učinjene štete. Po potrebi, držana su dežurstva na crkvenom tornju gdje se puhanjem u rog ili pucanjem iz pušaka označavao požar. Četa je često sudjelovala na utakmicama (naziv za protupožarno natjecanje) gdje je ostvarivala i uspjehe. Često su bivali odlikovani i pohvaljivani. Spominjemo 1934. godinu i diplomu ostvarenu od strane dijela ekipe-penjača na utakmici u Batini i godinu 1937. i pokal koji osvajaju naraštajci (djeca) u Monoštoru. Posebno se ističe odlikovanje Antona Kaufmana, koji je nagrađen Zlatnim krstom za naročite usluge od strane Dunavske banovine. Prijavljivale su se ozljede pri gašenju požara te su se i protupožarci opominjali zbog neaktivnosti ili pogrešnog korištenja opreme koju su zaduživali. U međusobnoj komunikaciji aktualan je bratski potupožarni pozdrav »Pomoz Bog«.
Vjera i politika: Protupožarna četa ondašnjeg vremena je bila iznimno privržena Katoličkoj crkvi i njenim slavljima. Martin Ufolc 1932. godine postaje prvi počasni član monoštorske Dobrovoljne protupožarne čete te kao znak štovanja u čast zaštitnika protupožaraca sv. Florijana, čiji se lik nalazi i na barjaku čete, daje odmah na ulasku u selu podići spomenik. Na blagdan sv. Florijana organiziralo s svečano okupljanje te se išlo na svetu misu. Nakon svete mise u procesiji se išlo do kipa sv. Florijana. I u uskrsnim slavljima protupožarna četa sudjelovala je u organiziranom čuvanju Isusovog groba. Na deset godina postojanja održana je sveta misa gdje je posvećen barjak i utakmica, pa je čak u tu priliku tiskana pozivnica s natpisom »bližnjem na odbranu, Bogu na slavu«.
Željko Šeremešić
