Početci Milankovića u Subotici mogu se vezati uz izvjesnog Tadiju, koji je kao udovac 1732. oženio Anđeliju, udovicu Jerka Sintarića. Bio je sin izvjesnog Jakova iz Kaćmara. Ugarski popisi doista spominju jednog Tadiju Milankovića u Sentivanu (1727.) i Kaćmaru (1730.). Po tome se može zaključiti da je prijašnje stanište Milankovića bilo smješteno upravo u tom kraju, sjeverno od Sombora i Bajmaka, a južno od Baje. Zvan još i Bajski trokut, ovaj prostor i danas nastanjuju obitelji, koje nose ista prezimena kao njihovi sunarodnjaci u Srbiji. Ova okolnost je utoliko nezanemarljiva što je poznato da su mađarske međuratne vlasti na različite načine poticale promjenu prezimena starosjedelačkog hrvatskog stanovništa radi brisanja nacionalne heterogenosti, kojim se ovaj kraj odlikovao kroz stoljeća. U tome se isticao Franjo Vojnić, gradonačelnik Baje (1915. – 1918., 1921. – 1937.), rodom iz Subotice, koji je i sam promijenio prezime u Borbíró.
Popis 1919.
Bajski trokut je nakratko bio u sastavu Kraljevine SHS, od studenog 1918. do konca kolovoza 1921. Do danas su navedena brojna objašnjenja zašto je ovaj kraj na koncu otpao od jugoslavenske zajednice, iako je brojao daleko više Hrvata i Srba nego istočna Bačka i sjeverni Banat. Razlozi su, razumije se, brojni, ali ipak se u nizu grešaka izdvaja kao znakovita odluka župana Sombora i sve Bačke Koste Bugarskog da popisivanje stanovništva 1919. u Bajskom trokutu povjeri mađarskim činovnicima, koji su sa svoje strane učinili sve da dotične krajeve predstave kao mađarske. Što je najgore, rezultati tog popisa odobrenjem su srbijanskih vlasti poslani u Pariz, na međunarodnu konferenciju, koja je utvrđivala granicu između Mađarske i Kraljevine SHS. Na nevaljanost ovog popisa ukazivao je narodni zastupnik Blaško Rajić, ali i novosadska Zastava. Ovaj radikalski list od 9. VI. 1920. piše da gruntovnica govori o pravom karakteru Baje: »Samih Paštrovića, Lipokatića, Topalovih, Horvata, Raca, Ikotića, Agatića, Evetovića, Dikana i Diteljana ima na stotine kuća«.
Dvije loze
Promijenjene prilike poslije turskih ratova (1687. – 1699. i 1716. – 1718.) i kuručkog ustanka (1703. – 1711.). potaknule su unutarnje migracije. Tadija je imao istoimenog sina, koji je izgleda rođen prije 1732. Tadija mlađi je oženio Baru Bodić 1752. Iz ovog braka rođeno je nekoliko sinova, od kojih su interesantni Josip (1755.) i Lazar (1776.). Prvi je predak pravnika Svetislava, a drugi Ivana (1914. – 1947.), narodnog zastupnika. Svetislavovi pretci do trećeg koljena su: Josip (r. 1755.) i Julijana Bašić Palković (vjenčani 1776.), Nikola (1785.) i Katarina Gabrić (v. 1803.); Mijo (r. 1820.) i Ana Crnjaković (v. 1841.); Đuro i Lucija Merković Dželatov (v. 1887.), Franjo (1894. – 1978.) i Marija Antunović (1898. – 1978.). Genealogija narodnog zastupnika Ivana izgleda ovako: Lazar i Helena Martin (v. 2. XI. 1808.); Grgo i Matija Knežević (v. 13. XI. 1833.); Petar (r. 29. IV. 1849.) i Marija Lulić (v. 5. II. 1872); Marko (r. 21. IV. 1878.) i Monika Kovačev (v. 1903.).
Ivan Milanković
Ivan je između dva svjetska rata završio Trgovačku akademiju u Subotici. Po odsluženoj vojnoj obvezi, uposlio se na Pravnom fakultetu u Subotici kao činovnik u tajništvu. Ondje je radio do ulaska mađarske vojske u Suboticu 1941. Bio je član Bunjevačkog momačkog kola, društva vjerskog i hrvatskog karaktera, koje je okupljalo hrvatske rodoljube, među kojima je bio i Petar Bodrogi (Bašić). Međutim, nije se slagao s vodstvom ovog društva, kojeg su činili mladi katolički svećenici. Pred rat oženio je Jovanku Tikvicki u crkvi sv. Jurja u Subotici (svibnja 1939.) s kojom je imao sina Marka.
Za vrijeme okupacije 1941. – 1944. istaknuo se u ilegalnom narodno-oslobodilačkom pokretu. Poslije oslobođenja 1944. zauzimao je više pozicija u gradskim vlastima. Siječnja 1945. je postao član Komunističke partije Jugoslavije. Bio je šef stambenog ureda pri Gradskom narodnom odboru, zatim šef odsjeka za socijalnu politiku, šef odsjeka za unutarnje poslove pri Okružnom narodnom odboru Subotičkog okruga, član Izvršnog odbora Sreske narodne fronte i predsjednik Gradskog odbora. Narodna fronta Subotičkog okruga istaknula ga je kao kandidata za narodnog zastupnika Ustavotvorne skupštine, u koju je i ušao. U svojstvu zastupnika zatekla ga je smrt 24. VII. 1947.
