Živimo u vremenu kada je kršćanstvo rasprostranjeno po cijelome svijetu. Većina ljudi koja živi u našem okruženju za sebe kaže da su dio kršćanske zajednice. No, biti kršćanin ne znači samo zvati se tim imenom nego to pokazati i djelom. Budući da smo kršteni dio smo Božjega naroda, te od Boga očekujemo da je uz nas, da nam pomaže i uslišava naše molitve; u konačnici očekujemo da ćemo se jednom s njime radovati u vječnosti. Ipak, biti dio Božjega naroda podrazumijeva za kršćanina i određene obveze. Njegov život treba biti svjedočanstvo za Krista, iz njegova ponašanja drugi trebaju prepoznati da je on Kristov, pogled na život i svijet trebaju mu biti kršćanski. Stoga biti kršćanin je privilegij, ali podrazumijeva i određene dužnosti, koje nikako ne bismo smjeli zaboraviti.
Naše nastojanje i Božja milost
Pavao se u poslanici Solunjanima obraća sljedećeim riječima: »Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.« (2Sol 1,11-12). Iz ovoga vidimo da je kršćansko poslanje nastojanje oko dobrih djela. To je ono po čemu trebamo biti prepoznatljivi u svijetu. Činiti dobro u svakoj prigodi, posebno onima koji nam ne mogu i neće uzvratiti. Onaj koji čini dobro je onaj koji ljubi, koji nema računicu kada želi pomoći, jedina mu je računica svidjeti se Bogu. Zato je dobro nerazdvojivo od vjere. Istinski vjernik je onaj koji je dobročinitelj, ne nužno u velikim stvarima nego u malome, u svakodnevnom. Vjernik je onaj na kojega se drugi mogu osloniti, koji uvijek želi pomoći; ako ne može drugačije, a onda svojom molitvom.
Po kršćanima Božje djelovanje treba biti vidljivo u društvu. Mi smo oni koji naviještamo Krista riječima i djelima. Ne živimo, kao apostoli, u poganskom svijetu, oko nas su gotovo svi kršteni, ali trebaju ponovno otkriti Boga, trebaju osvježiti svoju vjeru. Naše je poslanje da im u tome pomognemo, a to ne možemo ako i sami ne živimo svoju vjeru nastojeći činiti dobro i biti povezani s Bogom.
Pavao, također, kaže da se Bog proslavlja po nama i našim djelima, ali njegovom milošću. Dakle, ustrajnost u vjeri i dobrome, te tako svjedočenje za Gospodina ne možemo ostvariti samo svojim silama. Potrebna nam je Božja pomoć. Tako je naše svjedočanstvo i dobročinstvo plod suradnje Boga i čovjeka. Čovjek se trudi, želi, ostaje povezan s Bogom u vjeri i molitvi, a Bog mu daje milosti kojima može ostvariti ono poslanje za koje je odabran. Bez naše želje i nastojanja, Bog nas neće prisiliti da mu budemo svjedoci i živimo prema svome kršćanskom poslanju. Ako uistinu želimo biti njegovi suradnici, on će nas obdariti brojnim milostima po kojima će nas svijet prepoznati kao dio Božjega naroda.
Želja u srcu
Evanđelje govori o susretu Isusa i carinika Zakeja (usp. Lk 19, 1-10). Zakej se popeo na drvo kako bi vidio Isusa dok prolazi. Ljudi bi rekli iz čiste radoznalosti. No, Isus je u njegovom srcu vidio želju za promjenom, za obraćenjem. Zato je odabrao svratiti u njegovu kuću i pružiti mu priliku da promijeni svoj život. To on čita i u našim srcima, pa prema tome daje potrebne milosti. Dakle, biti kršćanin znači željeti i nastojati svjedočiti Krista, nastojati oko svoga obraćenja i oko dobrih djela, a da bismo to mogli ostvariti Bog će nam dati potrebne milosti.
