Kada se spoje  iskustvo, upornost i trud te želja da se održi obiteljski posao, uspjeh je neizbježan. Primjer za to je obitelj Ćaćić iz Golubinaca koja je 1990-ih godina pokrenula obiteljski posao otkupa poljoprivrednih proizvoda, kukuruza, soje, suncokreta i pšenice i njihovu distribuciju  širom zemlje i van nje. Bave se i poljoprivredom, proizvode kukuruzne i obogaćene prekrupe, te posjeduju i dva kamiona za transport.
Razrađen posao preuzeo je prošle godine Damir Ćaćić. Godinama je radio uz oca, a sada mu je želja  proširiti djelatnost, modernizirati proizvodnju i dodati skladišteni prostor za poljoprivredne kulture. 

Koliko si sposoban, toliko ti je dobro

Poduzeće Agrina d.o.o. iz Golubinaca je osnovao Damirov otac Miroslav 1993. godine. Prije toga radio je u tvrtki Agrounija u Staroj Pazovi i stekao dugogodišnje radno iskustvo u srodnoj djelatnosti. Imao je želju to znanje iskoristiti u obiteljskom poslu. Uz Miroslava, od malih nogu bio je i Damir. Pratio je njegov rad i upoznao sva područja obiteljskog posla. Nakon završetka srednje škole upisuje menadžment, zatim master studije, odsjek agroekonomija, na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Želio je nastaviti posao i pomoći ocu.
»Pradjed i djed su bili klasični poljoprivrednici. Otac je završio fakultet i nakon propasti firme u kojoj je radio, hrabro je među prvima na ovim prostorima osnovao privatno poduzeće. Gledajući ga na tom poslu, sebe nikada nisam zamišljao da radim negdje za plaću već sam želio biti sam svoj šef i iskoristiti posao koji je već razradio moj otac. Vodio sam se mišlju ’koliko si sposoban, toliko će ti biti dobro, a ako ne bude, sam si kriv’. Najprije smo zajedno radili. Otac je bio direktor, a ja sam bio zadužen za sve ostale poslove. Preuzeo sam kompletan posao nakon njegovog odlaska u mirovinu prošle godine«, kaže Damir.
Djelatnost njihovog poduzeća je vaganje poljoprivrednih kultura, njihov otkup i pakiranje, »džakiranje« prekrupe i kukuruza i distribuiranje u tvornice i uljare.
»U našem poslu smo direktno vezani s poljoprivrednicima iz ovog kraja. Dolaze nam traktori s prikolicama, ljudi istovaraju robu na vagu i mi je preuzimamo, pakiramo i dalje distribuiramo. Ovisno od poljoprivredne kulture, imamo dva načina rada. Kada je roba u rinfuzi, recimo soja, odvozi se u uljare. Ako je riječ o kukuruzu, to se radi s izvoznicima i s mješaonama stočne hrane, ovisno od potreba. Jedan dio kukuruza pakiramo, a drugi skladištimo, za čega trenutno moramo plaćati uslužno skladište na drugom mjestu. U ovom poslu s nekim tvrtkama i uljarama uspješno surađujemo i radimo više od 20 godina«, kaže naš sugovornik.
Ove godine je, kako dalje u razgovoru navodi, bilo dvostruko manje robe zbog suše i zbog većih cijena inputa. No, on ističe da to ne ugrožava njegov posao budući da radi na procent, osim u situacijama kada su skokovi cijena drastično veliki.

I direktor i vagar

Do sada obitelj Ćaćić nije koristila poticaje države za gospodarstvo. Damirova želja je proširiti i modernizirati posao, dodatno uložiti u posao kako bi usluge i njihov rad bili efikasniji i bolji.
»Kada je otac krenuo s  poslom, tada je to bila mješaona stočne hrane, sve do 2000. godine kada sam mu se priključio. Tada smo potpuno promijenili djelatnost. Uvijek je u poslu bio zastupljen kukuruz samo što se pravila gotova hrana. Nekada se više radilo sa stočarima. Međutim, taj posao više nije išao, ali uspjeli smo se preusmjeriti na drugi posao. U to vrijeme su bile aktualne velike mješaone, koje su bile odlično automatizirane. Veliki kapital je stajao iza njih, pa su mogli davati robu na odgođeno plaćanje čak i u nestabilnom vremenu. Bilo je dosta ljudi koji se tada nisu snašli. Mnogi su propadali i tako su sa sobom povlačili i one ljude koje su financirali. Uvidio sam da je to opasnost i za naš opstanak. Odlučili smo se za posao gdje je brža i sigurnija naplata i u čemu je veća prednost. Znanje koje sam stekao na fakultetu je utjecalo da se lakše prestrojimo i bolje funkcioniramo«, ističe Damir te dodaje: »Za ovakav posao potrebno je imati otkupno mjesto. Mi ga imamo, ali nije dovoljno veliko. Protočno je i tu roba samo dođe i ode. Imam viziju da proširim kapacitet posla i nabavim još neke strojeve poput stroja za automatsko pakiranje robe, no za to su mi potrebna dodatna sredstva. Pakiranje i ’džakiranje’ prekrupe i kukuruza za sada nije automatsko nego je više uključen manualni rad. Novim strojem bi se znatno ubrzao posao. Na placu pored kuće imamo vagu i taj prostor planiramo proširiti i izgraditi skladište veličine 700 do 800 četvornih metara. Svake godine pomalo ulažemo u posao i nastojimo ga olakšati. Ja sam u ovom poslu i direktor i vagar i administrator. U nekom periodu tijekom godine mi je potrebna dodatna pomoć i tada uglavnom ’uskoči’ otac. Najveće opterećenje u poslu je telefon, jer u jednom danu bude oko stotinu poziva. Sve treba uskladiti dan ranije, čuti se s ljudima, organizirati kamione, poslati najave i pregledati robu koja mora biti kvalitetna, ’džakirati’ je i dalje distribuirati. Danas se gotovo sve završava preko mailova i elektronskog plaćanja, a i same cijene se prate preko stranih i domaćih burzi. I u ovom poslu moraš biti elektronski pismen, kako u programima za fakturiranje tako i u onima za vođenje knjigovodstva. Poznavanje nove tehnologije u ovom i drugim poslovima je danas od velikog značaja«. 
S. D.