Ovoga ljeta, koje je nažalost za nama, supruga i ja smo posjetili Zagreb na putu do mora. U preopsežnom broju sadržaja za vidjeti, odlučili smo se posjetiti muzej koji se zove Zagreb 80’s, živu sliku jednog stana iz doba 80-ih. Sreli smo se sa stvarima kojih se vrlo dobro sjećamo, a neke od njih i danas koristimo. Mogli smo otvarati ormane, oblačiti stvari, igrati se na starim kompjutorima, sjediti u fići, jednostavno, pustiti mašti na volju. Riječi ne mogu na adekvatan način opisati naše oduševljenje, stoga preporučam svima koji mogu odlazak u baš ovaj interaktivni muzej. Upravo zbog toga odlučio sam obaviti razgovor s idejnim tvorcem muzeja, gospođom Anastasijom Knežević.
»Prije nego što sam pokrenula muzej krajem 2017. godine, bila sam poduzetnica. Tražila sam novu inspiraciju u životu, pa mi je nekako sinuo déjà vu mojega posjeta Berlinu i muzeju DDR-a. Pomislih tada, zašto ne bih prikazala Jugoslaviju i socijalizam. Prvo sam muzej htjela nazvati Yugoslavian beauty, međutim porodica me tu nije podržala, uplašili su se reakcija šire javnosti. Budući da ja nisam Hrvatica, rodom sam iz Sibira, a u Zagreb sam došla s 11 godina, nisam vidjela problem u tom nazivu, ali smo se ipak odlučili nazvati ga Zagreb 80’s. Generalno, 80-te su dobile planetarnu titulu Golden years jer to je bila najsretnija dekada na planetu otkako se godine broje. Nije bilo velikih ratova, sukoba, bilo je izraženo ljudsko zajedništvo, kada ste gradili kuću susjedi su vam pomagali, najluđe modne kreacije su stvarane koje ni danas nisu prevaziđene, glazbeni novi smjer koji je i danas popularan... Nakon toga smo odredili koncept gdje smo željeli prikazati kako je živjela jedna dobrostojeća obitelj iz radničke klase u Zagrebu, u Jugoslaviji. Cilj je upravo prikazati tu najsretniju dekadu i što je ta obitelj sve posjedovala na interaktivan način. Ukoliko posjetite naš muzej, možete vidjeti kako ljudi doživljavaju to vrijeme kroz sva četiri osjetila – miris, okus, dodir, zvuk, kakvu sve emociju imaju kada kroče u tu vremeplov kapsulu. Vidite ljude kako puštaju kasete, ploče, gledaju imenike, magazine, ‚voze‘ fiću koji je u hodniku, igraju se na starim kompjutorima, proživljaju iznova sve osjećaje koji ih vežu za roditelje, djetinjstvo, mi, jednostavno rečeno, ovdje prodajemo emociju. Nama je super prikazivati povijest, jako mi je žao što se ipak ne zove Yugoslavian beauty jer ne možemo znati čemu će se smijati naša djeca kada vide u kakvom sustavu smo mi živjeli, što će sve njima poslije biti čudno. Ukratko, bilo je prosto suđeno da upravo ja pokrenem ovaj muzej. Nikad ne znaš što ti sutra sve donosi, zato je život zanimljiv«, govori nam Anastasija upitana o samom začetku ideje o muzeju.

Početak, Zagreb i... Šangaj?

Ponekad nam je teško ustati ujutru i započeti dan, što mislite kako je teško pokrenuti muzej? Anastasija nam upravo otkriva razne etape kroz koje je muzej prolazio ovih godina. 
»Najteže nam je bilo doći do svih kvalitetnih stvari koje su danas izložene. Prvu kolekciju smo skupljali godinu dana, a ubrzo nakon otvaranja nas je kupila Kina. Otvorili smo se u Šangaju, njima je bila savršena ideja načiniti takav potez. Taman je 2019. godina bila godina suradnje između Hrvatske i Kine, došla nam je njihova delegacija skupa s jednom ženom koja se bavi umjetnošću u Šangaju. Godinu dana nije mogla zaboraviti taj koncept muzeja i kupila nam je postavku. Nakon toga je u Šangaju otvorila muzej koji ima za mrvicu drugačiji koncept, na prvom katu se nalazi Šangaj 80-ih, a na drugom katu Zagreb 80-ih. Tu se vidi usporedba dva komunističko-socijalistička uređenja, Europa i Azija. Najteže je bilo doći do vrijednih stvari, tako da smo drugi put bile pametniji jer smo znali gdje se što nalazi. Mnogo su nam pripomogli sugrađani, mediji nas vole, stalno se neke reportaže snimaju kod nas. Općenito su te 80-te toliko vibracijski pozitivne da tko god uđe u naš muzej, izađe sretan. To mi je najbitnije jer proizvod koji ja dajem ljudima stvarno nosi neku pozitivnu emociju. Dan-danas nas ljudi zovu i nude nam stvari iz te ere. Posljednje što su nam nudili je bojler iz 80-ih, ali ga nismo uspjeli prihvatiti. Sada smo u potrazi za nekim intimnijim stvarima. Bilo je popularno voditi dnevnik, pa eto ako netko ima dnevnik iz tog doba, primamo donacije. Možda netko ima cigarete iz 80-ih, slatkiše, čokolade, omote, razne kolekcije sličica, sve nam je to sada bitno nekako pronaći.«

Prolazak kroz muzej

»Pokazujemo život u stanu jedne porodice, to je klasični dnevni boravak s barom, predsobljem, kuhinjom. Neizostavni dio je svakako šivaći stroj, jer su tadašnje Jugoslavenke morale znati šivati, raditi goblene ili neke ručne radove. Sada radimo novu radionicu ‚Žena 80-ih‘ s izuzetno popularnim ženama toga doba kao našim predavačicama koje su ostavile izuzetan trag. Prva predavačica nam je gospođa Branka Vujetić. Ona je 80-ih radila u Parizu za Pierre Cardin kao modna crtačica, kreirala je sve njihove kolekcije. Uspoređujemo bonton tadašnjih žena, lifestyle 80-ih i Zagrepčanke u 2021. godini. Imat ćemo modnu reviju od 12 odjevnih kombinacija, tri će biti muškarci, obvezno moraju imati jugoslavenski brk poput Miše Kovača. Stalno radimo nekakve radionice, interakcije, imamo jako dobar projekt rekonstrukcije kućnog tuluma. Tu smo puštali ex-yu glazbu, a bilo je interesantno jer su nam dolazila djeca od tadašnjih purgera, znači djeca koja su naučila na Azru, EKV, itd., skupa su došli ovdje plesati. Postoji radionica  ‚Domaćinstvo za male‘, učimo djecu kuhati zagrebačko jelo ajngemahtec, onda moraju zašiti gumbić i zabiti deset čavlića dok roditelji šeću okolo. Cilj nam je imati što više kreativnih programa i kulturološki obrazovati, tj. naučavati građanski bonton. Ne planiramo mijenjati koncept, imamo idealnu lokaciju na Kamenitim vratima, sve nam je idealno, prosto tako treba biti. Imamo super igraonicu gdje nam na primjer dođu otac i sin pa se satima igraju na atariu, spectrumu, comodoru itd... to nam je gušt vidjeti. Interesantno je promatrati kako najsitniji objekti u muzeju mogu izazvati emociju kod ljudi gdje se oni znaju čak i rasplakati kada vide nešto što ih podsjeti na ljepša vremena. Imamo i erotski kutak, budući da je erotika bila izuzetno otvorena u tom razdoblju, Zagreb je imao tri takva legalna kina. To je nešto najnormalnije, u školama je postojao udžbenik Seksualni odgoj kojeg također imamo u našoj kolekciji. To je jedna predivna knjiga koju bi i danas trebalo uvesti u škole. Tu se vidjela veličina Jugoslavije. Ipak, kada živiš u jednoj velikoj državi, ti pojmovi i barijere u glavi su drugačije pomaknute nego kada si u jednoj maloj zemlji«, govori Anastasija Knežević.
Na pitanje koji joj je osobno omiljeni dio muzeja, Anastasija je odmah rekla – fićo! Ne zna zašto, ali kada se unutra uvuče i sjedne, sve joj je dobro! Kada prave tulume, vodi se borba tko će sjediti u fići, tko će se ljubiti u fići, kako kaže Anastasija. Fićo je jednostavno najjači regenerator emocija. Za Božić se postavi komunistički bor s bombonima i crvenom zvijezdom na vrhu, to joj je najljepše doba u muzeju. 

Reagiranje gostiju

»Razlika u dojmovima i reakcijama posjetitelja iz ex Jugoslavije i zapadnjaka je očita. Stranci ne prime toliko k srcu cijelu postavku poput ljudi koji su živjeli u Jugi u takvom ozračju, ali stranci obožavaju praviti usporedbu kako je kod njih bilo 80-ih. Zanimljivo je čuti njihovo mišljenje, s tim da je Jugoslavija bila najbogatija socijalistička zemlja na planetu. Putovnica Jugoslavije se više cijenila na crnom tržištu od američke. Općenito, svi pohvale kvalitetu materijala namještaja, dizajn, stranci se više vole glupirati u muzeju, oblačiti se u stvari iz 80-ih, dok naši domaći posjetitelji više guštaju upijajući emociju iz tog vremena«, zaključuje Anastasija. 
Ivan Ušumović