Ova obitelj spada u red onih hrvatskih obitelji koje se odlikuju ne samo starinom i kontinuitetom nego i zaslugama za Bečki dvor i Suboticu. Još 31. III. 1699. car Leopold I. je u Laxenburgu izdao plemićki list subotičkom potkapetanu Petru i njegovoj supruzi Stani, te Petrovom bratu Jakovu i Jakovljevoj supruzi Olivi i njihovim potomcima.
Đelmiši su pokatkad bilježeni u maticama kao Đelmišovići. Kao i mnoge druge hrvatske obitelji Subotice i Sombora, razgranali su se u nekoliko ogranaka. Iznjedrili su nekoliko velikana, čije biografije su zastupljene u Leksikonu podunavskih Hrvata. Po povijesnom značenju se izdvaja u novijoj povijesti Grgo (1882. – 1962.), jedan od sudionika Velike narodne skupštine u Novom Sadu (25. XI. 1918.). On se politički angažirao nakon Prvog svjetskog rata kao agitator Demokratske stranke i pokrenuo glasilo Narodna rič, gdje je zastupao njene interese i kritizirao članove Bunjevačko-šokačke stranke i župnika sv. Terezije Avilske Ljudevita Budanovića, koji je bio spiritus movens svih bunjevačko-hrvatskih akcija u Subotici. Također, ništa manji povijesni trag ostavio je slikar Luka (1899. – 1979.).
Genealogija Luke Đelmiša
Slikar Luka ima plemenito podrijetlo, ali nije uživao nikakve privilegije. Potekao je od skromnih roditelja. Štoviše, rođen je kao izvanbračno dijete. Njevog predak u 6. generaciji Grgo, sin Albe Đelmiša (r. 27. II. 1734.) oženio je 18. XI. 1759. Jelisavetu, kćerku Mihajla Tikvickog. Dana 9. II. 1763. rođen je sin Lazar, koji je 21. XI. 1781. oženio Martu Rudić. U zapisu o vjenčanju ispred imena ženika stoji slovo D, koje je zapravo kratica za dominus (gospodin), a u napomeni o njegovom staležu pridjevak nobilis (plemeniti). Lazar i Marta su dobili sina Roku (r. 12. VIII. 1798.), koji je 12. XI. 1817. oženio Klaru, kćerku Andrije Vojnića i Janje Tikvicki. Već 2. III. 1819. rođen je njihov sin Mihajlo, koji se 1839. u crkvi sv. Roka oženio Julijanom, kćerkom Šimuna Merkovića i Ane Dželatov. Dana 21. srpnja 1845. dobili su sina Jakova, koji je 4. XI. 1868. sklopio brak s Anom, kćerkom Marka Mačkovića i Terezije Šarčević. Njihov sin Stipan (r. 4. VIII. 1876.) postao je pomoćnikom strojobravara (géplakatos segéd). S Marijom, kćeri Antuna Nimčevića i Jage Sarić, začeo je izvanbračnog sina Luku, (r. 1899.). Mali Luka je do udaje njegove matere za njegovog prirodnog oca (21. II. 1900.) nakratko nosio materalno prezime – Nimčević. Prigodom vjenčanja Stipan je upisan kao Đelmiš Šetro.
Trag u umjetnosti
Lik i djelo slikara Luke Đelmiša proučeni su u osnovnim crtama. Poznato je da je od 1924. do 1926. studirao na Visokoj umjetničkoj školi u Budimpešti (Képzőművészeti Főiskola) u klasi profesora Gyule Rudnaya. Od 1929. do 1930. usavršavao se u Firenci, na tamošnjoj Akademiji lijepih umjetnosti (Accademia di Belle Arti). Tijekom desetogodišnjeg boravka u Italiji (1928. – 1938.) priredio je nekoliko samostalnih izložbi u Rimu, Trentu, Veneciji, Genovi, Cremoni, Milanu i drugim centrima slikarstva. Talijanska umjetnička kritika ga je zapazila i pisala o njegovom opusu (pejzaži i mrtva priroda).
Po povratku iz Italije živio je u Budimpešti. Stvarao je na likovnoj koloniji Bükk (Bükki Művésztelep). U rodnoj Subotici izlagao je 1932. na izložbi Bački umjetnici, koju je organizirao lokalni kolekcionar Jovan Milekić i osnivač tzv. Bačkog muzeja. Mjesni list Napló posvetio mu je tom prigodom članak pod naslovom Uspjeh slikara Luke Đelmiša u Italiji (16. XII. 1932.). Također je izlagao u Novom Sadu (prosinca 1941.) i tom prigodom je dobio srebrnu medalju. Nakon Drugog svjetskog rata također je sudjelovao na značajnijim izložbama u Budimpešti. Zavičajna galerija Gradskog muzeja u Subotici priredila mu je 1969. samostalnu izložbu
