Čovjek se oduvijek pitao ne ljubi li Bog više one kojima je ovozemaljski život lakši. No, Božja ljubav se ne može mjeriti ovozemaljskim olakšicama, jer je njihovo obilježje prolaznost. Njegova je ljubav vječna, te donosi i darove koji su za vječnost. Teško nam je to razumjeti, jer je naše iskustvo ljubavi vezano samo za ovaj svijet. Ipak, Božja riječ daje nam utjehu i ohrabrenje u našim životnim teškoćama, a njegova nas ljubav štiti, čak i onda kada mislimo da smo sami. A u vječnosti će nam se razotkriti veličina ljubavi kojom nas je Bog ljubio dok smo boravili na zemlji.
Božja prisutnost
Patnja i nepravda mučile su čovjeka od davnina. U takvim situacijama ljudi su se pitali gdje je Bog, vidi li njihovu nevolju i zašto na nju ne odgovara. Zato Stari zavjet često govori o čovjeku patniku, onome koji je siromašan, napušten, na margini društva, za kojega se nitko ne zauzima nego ga moćnici još više guraju u bijedu i odstranjuju iz zajednice. Iako se, ljudskim očima gledano, čini da je takve ljude i Bog napustio zbog onoga što prolaze, to ipak nije istina. Bog je uz njih više nego uz bilo koga drugog, »sluša molitvu potlačenoga« (Sir 35,13). I psalmist kaže: »Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava« (Ps 34,19). Dakle, nevolje i patnje ne znače Božju odsutnost. Dapače, one su znak Božje prisutnosti u ljudskome životu. Njegova obećanja vjernima nisu da će ih osloboditi od patnje na zemlji već od vječne patnje, a u zemaljskoj patnji da će biti uz njih. Bog daje snagu onome tko je u nevolji da izdrži dok ne dođe trenutak izbavljenja. Zato vjernik ne očajava nego sve stavlja u ruke Božje. Moli s pouzdanjem i strpljivo čeka Božje djelovanje. Mnogi sveci i teolozi znali su reći da Bog onome koga više ljubi daje veći križ, ali mu daje i snagu da taj križ iznese do kraja. Mnogi su sveci tako bili izloženi duhovnim i tjelesnim patnjama, ali nisu optuživali Boga da ih je napustio nego su vjerovali i znali da je uz njih, čak i kada im se činilo da nije. Kada im se činilo da su sami i od Boga napušteni, snažnije su molili, ne da ih Bog izbavi patnji, nego da osjete njegovu blizinu. Stoga u patnjama ovozemaljskog života ne očajavajmo nego se oslonimo na Boga.
Poniznost
Bog sluša čovjekovu molitvu i pomaže mu, ali ima i neka očekivanja od njega. On ne voli oholog čovjeka koji sebe smatra pravednikom, a druge podcjenjuje. O tome govori i Isusova prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14). Iako je farizej poznavao i ispunjavao vjerske propise, ipak nije činio ono što je Bogu milo, jer je na druge gledao s visine, a sam je sebe nazivao pravednikom. On je svoju molitvu počinjao riječima: »Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik« (Lk 18,11). Sam je sebe stavio iznad mnogih, pa iako nije bio grabežljivac ili preljubnik, njegova oholost i nadmenost ga je svrstala među mnoge grešnike. S druge strane, carinik koji se nije mogao pohvaliti poštivanjem vjerskih propisa niti nekim velikim dobrim djelima, Bogu je miliji, jer je svjestan svoje malenosti pred Bogom. Ne uspoređuje se s drugima, niti želi sebe prikazati u boljem svjetlu, navodeći neke lošije od sebe nego jednostavno moli: »Bože, milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13). Poniznost i svijest o svojoj grešnosti, te kajanje za ono loše što smo činili, to je stav kakav Bog želi. On vidi sve dobro što činimo, ali i ono loše, te želi da se za to loše iskreno kajemo.
