Širom Vojvodine

Petak, 18.prosinac, željeznički kolodvor Sombor. Na četvrtom kolosijeku parkirana je kompozicija »ruskog vlaka« koji će za manje od pola sata krenuti za Erdut. Peti je dan to kako poslije prekida koji je trajao skoro četvrt stoljeća ponovno funkcionira željeznička veza između Hrvatske i Srbije, preko mosta Bogojevo. Bila sam svjedokom i tog povijesnog trenutka kada je iz Sombora krenuo prvi vlak za Erdut, sa samo tri putnika. Pet dana kasnije  na kolodvoru, poprilična gužva. Potpuno drugačija slika od one prije pet dana. A onda glas s razglasa najavljuje dolazak vlaka iz Subotice, koji preko Bogojeva ide za Novi Sad. I svi putnici s kolodvora odlaze tim vlakom. Na kolodvoru ne ostaje nitko, i da nije nekoliko radnika željeznice ne bi se tu vidjela ni živa duša. A parkirani vlak uporno čeka putnike koje će povesti k Erdutu.

 

 

 

Do polaska ima još dvadesetak minuta. Da prekratim vrijeme pitam šaltersku radnicu koliko staje karta do Erduta. »U dinarima ili eurima?«, pita me ravnodušnim glasom s one strane stakla. Kažem u dinarima, a ona mi odgovara 481 dinar. Ne odustajem, pa pitam koliko je povratna karta, a ona, nevoljno odvajajući glavu od hrpice novca koji prebrojava, odgovara – duplo skuplja. Vrtim se, ne znam gdje bih, ostati u hladnoj čekaonici, gdje k tome još »vuče« i promaja ili izaći na kolodvor, gdje je podjednako hladno. Još ću ovim dokonim radnicima željeznice postati »sumnjivo lice«, jer da biste uopće mogli obaviti svoju novinarsku zadaću, koja podrazumijeva fotografiranje i razgovor, za to vam treba posebna dozvola iz Beograda. Suvišno je reći da ni poslije pet dana, na uredno poslan zahtjev, odgovor nije stigao. A već sam prvog dana imala nemili razgovor s jednim od prerevnosnih radnika željeznice, koji me je pitao zašto fotografiram, uz konstataciju kako njih baš briga za to, ali bih moga imati posla s policijom. 

I dok se tako vrtim ponovno pomalo oživljava opustjela željeznička postaja. Oni redoviti putnici znaju da se ovdje u čekaonici ne može ni ogrijati ni sjesti, pa ni ne žure previše, već pravo s ulice, na blagajnu, pa u vlak. Srećom zagrijan. I malo po malo, prebrojah ja petnaestak putnika u vlaku koji samo što nije krenuo k Erdutu. I točno na vrijeme u 13 sati 12 minuta zvižduk, podignuta palica i kreće vlak s dva vagona na svoj put od nekih sat vremena.

 

Zlata Vasiljević

 

Opširnije u tiskanom izdanju