»Subotica je grad koji je već 1866. godine imao Statut o sađenju drveća na unutarnjem i vanjskom teritoriju, a u istoj godini o zelenilu u gradu i na Paliću brinuo je gradski vrtlar«, istaknula je prof. dr. Viktorija Aladžić na predavanju »Zelenilo, prošlost i mi«, koje je 7. listopada održano u Suvremenoj galeriji Subotica.
Vrbe za pustare i močvare
Aladžić je priču o subotičkom zelenilu počela s razdobljem naseljavanja raznih naroda na prostore Subotice nakon što je vojna granica pomjerena južnije.
»Godine 1743. proglašena je Subotica slobodnom komorskom varošicom, bio je to veliki atar koji se sastojao od 12 pustara koje je Santa Maria u to vrijeme imala. Ne znamo koje su šume bile autohtone na ovome području, ali iz historijskih dokumenata znamo da su stalno stizala pisma subotičkoj upravi i kasnije magistratu da se mora na teritoriju grada saditi drveće, zato što je u Suboticu od Kelebijskog jezera tekao jedan sustav vodotoka i prostor grada Subotice je bio vrlo močvaran, a okruženje uglavnom pustara, tako da zelenila skoro i da nije bilo. To je bio i problem osiguranja drva za ogrjev i za krovove kuća«, rekla je Aladžić i navela kako su prvo sađene vrbe kako bi se učvrstilo zemljište, jer je bio veliki problem s vlažnim i slanim zemljištima i stepama trave i trebalo je sav taj prostor kultivirati.
»Godine 1783. okolo grada nije bilo drveća nego vinogradi, stanovništvo koje se naseljavalo donijelo je ovdje vinovu lozu i koze. Početkom 19. stoljeća malo je stabala i zelenila, bilo je blata i prašine, a 1848. zasađeno je mnogo dudova na teritoriju grada. Također, početkom 19. stoljeća počinju hidroregulacijski radovi na teritoriju grada, uspješno se grade kanali da bi se odvela voda iz Rogine bare, a Palićko jezero ne bi postojalo da se ne puni vodom iz tih kanala, ali problem je što smo kanalizaciju prikopčali na te kanale i zaprljali vodu.«
Statut o zelenilu
Aladžić je rekla kako je Subotica grad koji je već 1886. imao Statut o sađenju drveća na unutarnjem i vanjskom teritoriju Grada, a da se drvoredi počinju saditi poslije 1876. kada su popločani glavni pravci koji prolaze kroz Suboticu.
»U velikoj mjeri se vodi računa o zelenilu u Subotici i u okolici, sve šume koje i danas postoje, Radanovačka, Kelebijska, Daščanska, sve je sađeno u to vrijeme. Sve do 1938. godine gradske vlasti su primjenjivale isti Statut-pravilnik iz doba Austro-Ugarske, plan zelenih površina, koji je također potjecao iz Austro-Ugarske. U to vrijeme nakon I. svjetskog rata forsirala se ideja o zdravom tijelu, gradio se Sokolski dom, ljudi su već u cijeloj Europi prihvaćali norme u svezi zelenila po glavi stanovnika u gradovima, to se već tada pokazalo neophodnim, jer je u ranijim razdobljima, naročito u industrijskim gradovima, došlo do totalnog zagušenja i shvaćeno je da grad mora imati odgovorajuću količinu zelenila. Tijekom II. svjetskog rata jako puno zelenila je u gradu posječeno i oko grada i poslije rata pokušao se napraviti skromniji plan zelenila. Počeli su planirati Suboticu kako je to činjeno ranije i taj građevinski pravilnik iz 1938. veoma je sličan onom iz 1882. Znači, postojala je tendencija i koncept da se Subotica nastavi planirati u svezi zelenila na isti način. Međutim, to se nije dogodilo zato što je ideologija izvršila pritisak da se krene u novo planiranje, da se planira na socijalistički način izgradnje grada za novu radničku klasu i da se izbriše sve što je obilježje bivšeg vremena«, rekla je Aladžić i navela kako se male kuće »protjeruju«, gdje ima puno zelenila i gdje je život daleko pristojniji i više odgovora ljudskim bićima nego živjeti u stambenim zgradama.
Drveće, zelenilo pročišćava zrak, zadržava vlagu, daje hranu i sklonište životinjama. Danas se u zapuštenim prostorima u velikim gradovima prave »džepni parkovi«. I pokazalo se da su oni veoma korisni, postoji sve veća svijest o tome koliko je zelenilo važno.
»Zelenilo je jako važno za naše mentalno i fizičko zdravlje, kao i za tlo u kojemu postoje mikroorganizmi koji su važni za naš crijevni trakt. Isto tako zelenilo izaziva lučenje serotonina u mozgu, vrtlarstvo izravno izaziva sreću, udišu se mikroorganizmi koji izazivaju stvaranje hormona sreće u našem mozgu«, zaključila je Aladžić.
Z. Sarić
