Poslije jedanaest godina »našeg domaćeg rata« ponovo se ratuje na tlu Europe. Formalno, u ratu su Rusija i Ukrajina, ali ako pogledamo malo šire, onda su u sukobu SAD kao zemlja predvodnica NATO-a i Rusija. Neki analitičari kažu da su SAD spremne ratovati s Rusima do posljednjeg Ukrajinca, a drugi, npr. bivši Predsjednik Donald Trump, javno kaže kako do rata ne bi ni došlo da je on ostao na vlasti i još dodaje da će »zbog Baidenove gluposti izbiti III. svjetski rat«. Nije baš neka perspektiva! No, prisjetimo se malo, mnogi to kažu: svijet je već imao jednu ovako ozbiljnu krizu zvanu »Kubanska raketna kriza« koja je započela 14. prosinca 1962. zbog balističkih raketa s atomskim glavama koje je SSSR počeo postavljati na novosagrađenim bazama na otok u susjedstvu (200 km) SAD-a. Trajala je kratko, dva tjedna, do 28. prosinca, a završilo se »neriješeno«: Rusi su povukli rakete. Rezultat je bio uspostavljanje direktne telefonske linije zvane i »vruća telefonska linija« između predsjednika SAD-a Kennedyja i tadašnjeg predsjednika Prezidiuma SSSR-a Hruščova. Ova linija i danas postoji, ali »Kubanska kriza« bila je mačji kašalj naspram današnje, jer ova traje od 16. srpnja 1990. kada je ukrajinski parlament Rada izglasao napuštanje SSSR-a i samoproglasio svoju neovisnost. Pozvala je vojnike iz Ukrajine koji su služili u drugim dijelovima zemlje da se vrate kući i ugasila rad u najvećoj atomskoj centrali u Černobilu (da SSSR trpi nedostak električne energije!). Tadašnji predsjednik SSSR-a Gorbačov protiv ovog nije želio preuzeti neke korake, jer je i sam bio opredijeljen za demokratske promjene i bio je tvorac »perestrojke«. Protiv njega i za zaustavljanje reformi 18. kolovoza 1991. pokušan je neuspjeli vojni puč, koji je trajao tri dana. Ubrzo nakon ovog događanja počeo je raspad SSSR-a; mnoge savezne države su proglasile neovisnost. Među njima i Ukrajina, koja je po drugi put 24. kolovoza ponovo proglasila neovisnost i približavanje zapadnim zemljama.

»Generalna proba ovog rata?«

Nakon trideset godina analitičari primjećuju kako ova današnja događanja i događanja prije trideset godina na prostoru naše bivše domovine imaju mnogo sličnosti. Jedino što ne znamo točno tko je bio tada, a i danas »redatelj i pisac scenarija«. Osobno mislim da su to tada i danas ponovo »velike« i sve moćnije Sjedinjene Američke Države, što je Trump indirektno i priznao. Kao i danas, i tada cijelom europskom kontinentu i EU nije bio u interesu raspad SFRJ. Tadašnjem predsjedniku savezne Vlade, Anti Markoviću nuđeno je članstvo u EU i novčana pomoć za rješavanje društvene i privredne krize koju je on počeo i rješavati. »Putujuća družina republičkih predsjednika« nikako se nije mogla dogovoriti ustrojiti li državu kao konfederaciju ili savez država. Tadašnje rukovodstvo Srbije odlučilo se za varijantu »riješimo ono što je ostalo neriješeno: ‘svi Srbi u jednoj državi’«. Uostalom, ovo danas zamjeraju i Vladimiru Putinu kako želi da svi Rusi žive u jednoj državi, tj. u Rusiji. On je i rekao da se prilikom samoproglašenja Ukrajine nije vodila briga o značajnoj ruskoj manjini koja je živjela na Krimu i na teritorijima područja Donjecka, Luhanska, Hersona i Zaporižja; koja su se ovih dana »referendumski izjasnili« da se žele priključiti Rusiji. Prve dvije oblasti su »samoproglašene« republike koje je Rusija priznala prije početka ove faze rata. Zato je započeo »ograničenu vojnu operaciji« radi zaštite ruske manjine. Prije trideset jedne godine, upravo za vrijeme vojnog puča protiv Gorbačova, krenula je akcija »oslobađanje« Vukovara (epilog znamo).

Tko je dobitnik rata?

Rat na teritoriju Ukrajine nije počeo ove godine. Njemu je prethodio građanski rat između pobunjenih oblasti Luhanska i Donjecka (»Donbas«) koji je izbio u svibnju 2014., okončan je 2014./15. s dva sporazuma: »Minsk I. i Minsk II.«. Ovaj drugi su potpisali i predstavnici EU: François Hollande i Angela Merkel, kao i tadašnji predsjednik Ukrajine Petar Porošenko i naravno Vladimir Putin. Sporazumom je predviđeno održavanje lokalnih izbora po budućem novom zakonu i »specijalni status« Donbasa. Ukrajina ove točke ugovora nije ispunila, a nije ni ukinula »zakon o upotrebi jezika« po kojem se na javnim mjestima i u javnoj komunikaciji može govoriti samo ukrajinski. Usput, upotreba materinjeg jezika je osnovno demokratsko ljudsko pravo. »Crvena marama« Rusiji bila je i to što je Ukrajina tražila prijem u EU, ali i u NATO, što je prema Putinu praktično značilo američke rakete na granici Rusije. A tko je trenutačni dobitnik? Možda govori činjenica da umjesto Rusije danas SAD opskrbljuju EU plinom koji je deset puta skuplji od ruskog.