Otočić Badija, površine 0,79 m2 jedan je od 19 otoka, otočića i hridi u okolici Korčule. Zelenim, u borovu šumu obraslim, otokom Badija dominira samostan sagrađen u 15. stoljeću i djeluje kao da izranja iz tirkizno plavog čistog mora. Ono što ovo mjesto čini još posebnijim jest nekoliko pitomih jelena lopatara koji u pristaništu dočekuju goste nadajući se nekoj poslastici. Na otok su doneseni pedesetih godina dvadesetog stoljeća, a danas ih je između 50 i 70 jedinki. Dan se na Badiji može provesti na jednoj od plaža u njihovom društvu, međutim Badija je prije svega mjesto hodočašća, molitve i duhovne obnove. Naime, nakon obnove samostanskog kompleksa ovaj jadranski otočić postao je Katolički duhovni centar koji tijekom ljetne sezone prima hodočasnike.
Povijest otoka
Pod imenom Badija (lat. Abbatia – samostan) otok se prvi put spominje 1739. godine, međutim puno ranije, kao Školj sv. Petra, spominje se 1368. godine u oporuci korčulanskog kanonika Vlahe Ivanovića, koji je na njemu sagradio crkvu sv. Marije od Milosti, pa je otok dobio ime otok sv. Marije. U 14. stoljeću otok je bio utočište fratara misionara iz Bosanske vikarije koji su na njega pobjegli od najezde turskih osvajača. Darovnicom Dubrovačke republike iz 1398. godine franjevci su došli u posjed cijeloga otoka, te na njemu grade samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije, a koji je zapravo arhitektonski sklop dograđivan u više navrata i sastoji se od crkve, zgrade za stanovanje, zvonika i klaustra. Izgradnja klaustra završena je 1477. godine, zatim su podignute crkva Gospe Milosrdne i zavjetna crkva sv. Karatine koja se nalazi na najvišoj točki otoka, te crkva Uznesenja Djevice Marije na nebo. Otok Badija postao je 1571. godine poznato svetište po čudesnoj ikoni Gospe od Milosti koja je spasila Korčulu od turske vojske podignuvši olujno nevrijeme koje je onemogućilo prilaz galijama i vojsci. Turci su u znak osvete spalili samostan i crkvu, ali su oni naknadno obnovljeni. Također, na Badiji je i kapela sv. Križa čija je gradnja započela 1729. godine, kako bi se u nju smjestila skulptura Krista na križu kojoj je narod pripisivao čudotvorne moći.
Od kraja 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata u samostanu su funkcionirali francuska bolnica, gimnazija, sirotište. Nakon Drugog svjetskog rata, 1949. godine otok i samostan oduzeti su franjevcima. Samostan je u narednih pedesetak godina imao različite namjene. Najprije je bio vojarna, zatim zatvor, kasnije je pripadao Savezu za fizičku kulturu Partizan, a u konačnici hotelskom poduzeću iz Korčule. Konačno su Badija i samostan vraćeni franjevačkoj provinciji Sv. Jeronima iz Zadra 2003. godine.
O novijoj povijesti samostana na Badiji, njegovoj obnovi i programima koje su osmislili za hodočasnike razgovarali smo s upraviteljem i gvardijanom samostana fra Tomislavom Puljićem.
»Nakon što je država 2003. godine vratila samostan i cijeli otok franjevačkoj provinciji Sv. Jeronima iz Zadra, koji su sada njegovi formalni vlasnici, a budući da nemaju dovoljno svećenika, ponudili su našoj zajednici da preuzme brigu o obnovi i osmisli projekte i programe na Badiji. Tako je 2005. godine Hercegovačka franjevačka provincija preuzela na 100 godina upravljanje ovim otokom s namjerom da se ovdje izgradi jedan duhovni centar za hrvatski narod.«
Kako je tekla obnova samostana i kako samostan funkcionira?
»Samostan smo potpuno obnovili i prilagodili potrebama suvremenog čovjeka i danas on raspolaže s tridesetak dvokrevetnih soba s kupaonicom, blagovaonicama, modernom kuhinjom, dvoranom za predavanja. Budući da smo na otoku, čovjek unaprijed mora planirati i o svemu voditi brigu. Samostan raspolaže velikim vrtom u kojem uzgajamo povrće. Imamo voćnjak i maslinik na drugom kraju otoka, tako da smo u biti postali neka vrsta samoodrživog objekta, ali u isto vrijeme pazimo da ne ugrozimo ljepotu otoka i samostana, ali i živog svijeta – jelena koji na otoku žive. Zatvorili smo krug i minimalizirali troškove. Trenutno obnavljamo zgradu sjemeništa, koja je bila konvikt, i tu zgradu planiramo za naše mlade. Naša zajednica sva duhovna zvanja prima iz populacije franjevačke mladeži. To su mladi koji u svom životu žele živjeti onaj dio pravila koje je sveti Franjo predvidio za laike. Takve mlade planiramo dovoditi da se još malo profiliraju, međusobno upoznaju, socijaliziraju.«
Tko su hodočasnici?
»Budući da je obnova otoka puno bila vezana za Međugorje i hodočasnike, ti hodočasnici koji dolaze u Međugorje i jesu naši najčešći gosti. Primjerice, prošlog tjedna smo imali hodočasnike iz Meksika i Portorika (55 osoba) koji su bili u Međugorju na nekoliko dana i poželjeli negdje pronaći mjesto na kojem će se malo duhovno okrijepiti i preispitati sebe i svoj život, dobiti upute kako da čovjek uistinu ostvari sebe i kao čovjek i kao roditelj i kao duhovno biće. Ovaj je otok idealan za to i ta je veza uspostavljena. Najčešće dolaze ljudi srednje dobi. Kad čovjek prođe jedan dio života, važno je da malo stane, da se okrene iza sebe i vidi što za njime ostaje, odnosno što još može promijeniti da bi ostatak života učinio kvalitetnijim i ispunjenijim. Međutim, dolaze nam ljudi svih dobi. Primjerice, prva skupina patera Ike Mandulića bila je relativno mlada, oko dvadeset i pet godina. Također, kod fra Ante Vučkovića prevladava mlada populacija jer je on medijski dosta aktivan i mladi to prate i slušaju i pokriva široki spektar tema. Više dolaze žene, to je jednostavno u našem narodu tako, ali bitno je reći da je puno bilo i obitelji. To nas veseli, jer su ljudi shvatili da je važno poraditi ne samo na sebi nego i na međusobnom odnosu.«
Kako izgleda jedan dan hodočašća na otoku?
»Hodočasnici na otoku ostaju tri do pet dana, ovisno o svećeniku i njegovim mogućnostima, ali i o temi koja je predviđena. Duhovne vježbe ili duhovna obnova započinje jutarnjom molitvom, koja može biti i vani. Ako se ujutro moli krunica, hodočasnici uglavnom šeću oko otoka šetnicom dugom pet kilometara, jer je tada lijepo i svježe, a miris mora i borovih iglica na neki način čovjeka otvore, opuštaju, pripremaju za ono duhovno. Nakon toga imaju razmatranje o određenoj temi. Primjerice, tema koja je bila zanimljiva je ‘Kako izoštriti osjećaj za razlikovanje dobra i zla’. Nakon toga ide rad u skupinama gdje svatko dobije jedan zadatak, primjerice da obradi neku temu ili životno iskustvo i kasnije ga prezentira cijeloj zajednici. Popodne ponovno bude nagovor, a iza toga molitva, meditacija i sveta misa. Uvečer je završni razgovor, razmjena iskustava, razgovor o programu i planiranje za sutra jer se program, iako je osmišljen, može tijekom dana mijenjati ovisno o potrebama grupe. Naime, kada ljudi dođu, vi ne znate tko su te osobe. Oni imaju ime i prezime, ali ne znate koje su njihove potrebe, što mi za njih možemo učiniti. Prvoga dana to se iskristalizira i može se za njih napraviti kvalitetan program. Nama je važno da svi s otoka odu zadovoljni, puni dojmova.«
Planovi i budući projekti?
»Prošle godine smo imali duhovne vježbe za hrvatsko govorno područje. Ove smo godine imali tri seminara koja su držali fra Iko Mandulić, fra Ante Vučković i fra Damir Pavić. Ako bude sve u redu, do Nove godine planiramo osmisliti dugoročniji program koji će svim zainteresiranima biti prezentiran preko naše stranice kako bi ljudi na vrijeme mogli planirati svoj odmor ili duhovnu obnovu tijekom proljeća. Preko zime smo planirali duhovno-radnu terapiju, gdje će ljudi uz duhovnu obnovu i raditi, čistiti šumu, raditi nešto kvalitetno. Ciljano idemo na braniteljsku populaciju i oboljele od PTSP-a koji se često osjećaju odbačenima od sustava. Bit će s nama i jedan psihoterapeut koji će s njima razgovarati. Već imamo dvojicu takvih koji rade ovdje i primjećujemo pozitivne pomake u njihovim životima.«
Osim hodočasnika, otok svakoga dana posjećuje mnoštvo ljudi koji iz Korčule na svakih pola sata vožnje stižu taxi brodicama. Posjetitelji otoka mogu obići crkve u kojima se nalaze vrijedne umjetnine, pogledati umjetnička djela akademskih slikara Emilije Karlavaris i Izvora Oreba, a koja su izložena u Galeriji Fra Bernardin Sokol, izgrađenoj 2019. godine. Također mogu obići Križni put napravljen 1918. godine koji od samostana vodi do izbe pustinjaka San Diega Ivanovića, za koga se zna da je na otoku živio 1368. godine, te posjetiti zavjetnu crkvu sv. Katarine koja se nalazi na najvišoj točki otoka.
Aleksandra Prćić
