Faljnis, čeljadi moja. Jevo, nas trojica, Periša, Joso i ja, upravo smo otvorili konferenciju kako ćemo i šta ćemo dalje. Mi smo, jeto, poradili po avlijama i njivama, ovrli, poorali i posijali žito i ječam, to malo novaca smo ponovo uturili u zemlju a sad ćemo posli Božića kojikako prigurat a posli ćemo obisit usta na klin jel pomoći niodkaleg. Ni se ni proglasila ta, kako vele, elimentarna nepogoda. Ni se, borme, ni vlast oglasila šta i kako dalje a i ova naša varoška samouprava se ni ne viščini kako pomoć malim seljacima da prižive, jel od pet meteri navršeni kuruza ne mož čovik priživit. Daborme da ni ne spominjem da porez ostaje isti, a i dalje se odvodnjavanje plaća, samo ne znam kome. Divani se da to iđe u svačije džepove sem u državnu šporkasu. Znam da ćete kast: »Jevo, ovaj Braniša samo kuka«. Al čovik mora kukat kad je u nevolji. Kad će ako neće onda? Kad priliva, onda se ne kuka. Al u poslidnje vrime mora se kukat i kad priliva, jel onda obično ovi veliki cenzari tako smanje cinu da i opet kad se naradiš ostane ti Paje Rage račun. Neg, jeste l se vi, čeljadi, popisali i sve izdivanili ovima što iđu od kuće do kuće pa bune vaške? Sve se bojim kako će sad navalit na svit s novim kojikakim izmišljenim taksama i reštancijama. Pravo već čovik mora poludit. Kašćete da sam ja i ova dvojca pajdaša iz Ivković šora pravo starovinski, al ja vam velim da niko nije bio srićniji od kadgod naši dida kad njim je bio na vratu samo porez, mašina, sad šibica i kana petrolina, to su bili jedini izdaci. A sad imam pun sandučić od pošte kojikaki računa, uplatni listića a o reklamama šta se nude kojikake uncutarije da vam ni ne divanim. Kaže Periša da nam tako i triba kad smo nesložni. »Ne vidiš», veli on »da sad kad smo mi seljaci u nevolji ni jedan varoški rabadžija nije kazo koju, još se i smiju ispod sebe kako smo mi nagrajsali, a mi njim pravimo ranu. Kad su seljaci izašli s traktorima, koga ima bunit se u varoš onda su nas izvikivali kojikakim imenima, a i od tog bunta ništa. Kogod je dobio ko zna šta i kako od vlasti i naš bunt se sveo na plaćanje kazni što smo dotiravali traktore di njim nije misto. Jeto tako se sve naše seljačko završava. Doduše, ovi veliki su sasvim druga pripovitka. Baš niki dan čitam kako se njima daju niki veliki povraćaji za ovo, za ono, za mašine, pa dobiju novaca od svakog svinčeta, svake krave pa za ovce skoro više neg što ovca vridi. A kad smo mi s desetak i manje jutara štogod dobili? Nikad. I kad prođe tu njevu niku kontrolu za koju moraš ostavit poso i desetak puta otić u varoš izgubit po dana ima kad ni ne dođeš na red. Dobiješ koju crkavicu za jedno podrug godine. Više si potrošio neg što si dobio pa mi mali to ni ne ištemo«. Šta kast? Ništa čovik, nevoljko moram priznat, nije slago. I tako će nam kandar bit dokle god šorovi i manja sela ne nestanu s lica zemlje. Mladež i onako neće ni da čuje za poso na njivi. Zemlju prodaju ovim novopečenim gazdama i pobignu u varoš jal u bili svit a od nas što hegucamo po avliji nikake hasne. Ajd, zbogom, čeljadi.