Plan je bio nakon uvoda u priču o jedrenju, a i nakon same plovidbe, danima pisati o toj avanturi koju sam čekala jako dugo. Tako bi i bilo da se nije dogodio tornado doživljaja, emocija, dojmova i svega što vas može snaći na ispunjenju velike želje, koje je teško nabrojati. Neki dan sam pomislila da kod svake želje treba sitnim slovima stajati upozorenje da je njeno ispunjenje opasno. Da može dovesti do toga da život postane potpuno drugačiji. Jer ne možeš jače poželjeti veliku želju koja je već ispunjena. Doduše, moguće ju je ispuniti više puta, no ponekad je to, zbog načina života, gotovo nemoguće.
Velike želje se ne rađaju svakoga dana. To zapravo nije moguće. Velike želje rađaju se godinama, rastu, tinjaju i pronađu vas.
Svakako ću pisati o jedrenju, prvi put kad uspijem sabrati sve dojmove i shvatiti što se dogodilo da me toliko promijenilo. Do tada, svemu ću samo dodati da je to bilo izvanserijsko iskustvo koje preporučam svima da isprobaju. Imali smo sreću upoznati toliko voljeni Jadran na potpuno drugačiji način, ploviti njime, razgovarati s vjetrom i sve to s nesvakidašnjim ljudima.
Ne mogu na pravi način prenijeti količinu dojmova, pa prelazim na priču o novim planovima i akcijama. Ovoga vikenda idemo na Bobiju.
Dobra voda
Kada je stigao poziv, nisam znala puno o samoj planini, pa sam je željela istražiti. Bobija se nalazi u zapadnoj Srbiji i pripada planinskom području zvanom Azbukovica. To je usko i dugačko područje na granici s Bosnom i Hercegovinom. Smješteno je između Sokolske planine na sjeveru, Medvednika i Jablanika na sjeveroistoku i Drine na jugozapadu. Ono što me posebno raduje kod ove planine su njeni izvori vode, pogotovo što se navodi da prema nekim istraživanjima planina ima preko stotinu izvora vode i da je nemoguće popeti se na neki vrh ili proći kroz šumu a da ne naiđete na Proljeće. Nema ništa bolje nego piti vodu s izvora, ako se ja pitam, iako ja baš ne volim piti hladnu vodu. Najpoznatiji izvor zove se Dobra voda.
Najviši vrh Bobije zove se Tornička Bobija i doseže nadmorsku visinu od 1.272 metra. U okolini se nalaze vrhovi sličnih visina, Oštra stena, Opaljena stena, Crni vrh, Rilo, Palež, Krušik... Cijelu ovu planinu čini greben koji počinje iznad Gornje Ljuboviđe i proteže se prema istoku do vrha Rilo, iznad Razbojišta. Zbog raznolikosti terena, flore i faune, tereni su savršeni za planinare, lovce i izletnike. U blizini planine su kanjoni rijeka Tribuće, Trešnjice, Sušice i Ljuboviđe. Pravi mali raj za nas ljubitelje prirode, ali i za one malo iskusnije speleologe ili za paraglajding, vožnju džipova, planinarenje i jahanje.
Šaroliko
Bobiju krase crnogorične i bukove šume, pašnjaci i proplanci. Brojni su vidikovci s kojih možete uživati u beskrajnim pogledima. Sama planina je naseljena s nekoliko sela, od kojih su najveća Savkovići (Donji i Gornji) i Gornje Koščke, koja uključuju mnoge zaseoke. Stanovništvo se pretežno bavi stočarstvom i voćarstvom, a seljaci proizvode kvalitetno mlijeko, sir i vrhnje. Kada je voće u pitanju, najzastupljenije su šljiva i malina. Glavni izvor prihoda mještana Bobije su maline.
Mislila sam da ime Bobija dolazi od nekih bobica ili neke druge biljke, ali sam otkrila da je priča povijesna i da ima veze s grobnim humcima iz brončanog doba, u narodu zvanim humci ili bobija.
Kad ustrajem na nekim mjestima, moram priznati, uvijek mi je drago kad nema puno atrakcija koje su mapirane kao da je to garancija da tamo neću sresti puno ljudi. Upoznala nove ljude ili ne veselim se slaganju dojmova na neurbaniziranoj planini, osvajanjem njenih vrhova.
Gorana Koporan
