Mnogi događaji, mjesta, osobe i stvari nas podsjete na one koji su netom ili odavno otišli s lica zemlje. U posjetu mojoj prijateljici Kati Šegrt raspričasmo se o njenom školovanju kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina XX. stoljeća. Dotaknusmo temu o sonćanskom učitelju Mati Šibalinu (1890. – 1982.) i njegovoj supruzi, učiteljici Mariji Šibalin, r. Faller (1897. – 1991). Marija je predavala u nižim razredima, pa je tako bila i prva Katina učiteljica.
Kroz cijeli Katin život se proteže nit prijateljstva između nje i njene učiteljice Marije, pa sve do danas. Naime, jedan od Katinih sinova još uvijek arendira zemlju u Sonti, koju je bračni par Šibalin ostavio u naslijeđe svojim potomcima. Oni danas žive u Subotici.
Učiteljicin stan je bio pored učionice njenih učenika. Najbolje učenice, među kojima je bila i Kata su često bile u pomoći obožavanoj učiteljici, koja je dobro vratila dobrim. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a naročito poslije i u vrijeme obaveza, mnogo je pomagala u hrani i odjeći, novcu i savjetima o hrani i zdravlju više obitelji u Sonti. Prijateljstva su se nastavila i poslije odlaska u mirovinu učiteljskog bračnog para koji se preselio (1956./57.) u Suboticu u Ulicu Blaška Rajića br. 41.
Godine 1966. su se vjenčali Kata Gerin i Ivan Šegrt, oboje učenici bračnog para Šibalin. Za vjenčani dar su dobili ove tanjure s fotografije. I danas ih Kata čuva s poštovanjem, jer su te iste tanjure njezina učiteljica Marija Faller i učitelj Mato Šibalin dobili na dar između mnogobrojnih vjenčanih darova za svoje vjenčanje 1918.
Sjeća se Kata da je učiteljica imala lijepi kuhinjski pribor što potvrđuje i učiteljicin jedini živi unuk, poznati subotički arhitekt mr. Ante Rudinski.
Gospodin Rudinski se s posebnim pijetetom sjeća ljeta provedenih kod dide i majkice u Sonti. Majkica (cijela obitelj ju je ovako zvala) je voljela kristalne čaše s nogicom u kompletu s bocama, više setova escajga i setova za ručavanje (za šest osoba), šalice za kavu, ukrasne činije s nogarima za bombone i čokolade (nikad prazne), a sve od porculana, najčešće herendi.
U tim krasnim posudama majkica je posluživala vrlo ukusna jela i pića koja i sada nakon sedamdeset i više godina golicaju nosnice njezinog potomka. Odavno reče Danilo Kiš da su djetinjstvo ukusi i mirisi. Između svega se sjeća petaka kada se kod njih jela riba. Donosili su je ribari. Šaran, štuka, smuđ, som i sitna riba, a sjeća se da ga je dida naučio čistiti ribu. Majkica se iskazala mijeseći tijesto, posebno deblje, tvrde rezance od samih jaja koji se jedu baš uz ribu.
Njezini deserti stvoreni takoreći ni iz čega kao što je šmarn ili slastica blatobrani su se tadašnjem malom unuku Anti veoma svidjeli, pa ih još i danas pamti. Blatobrani su smješa prženog šećera i sitno sjeckanih oraha koja se razvaljala na 2 mm debljine, namotala na oklagiju, isjekla nožem u prstenove širine 1 cm i prepolovljena da se dobije polukrug koji je podsjećao na blatobrane bicikla. Sjećanje ne može zaobići niti sjajne oblande i puslice koje su podsjećale na krila anđela. Za njih Marijin i Matin unuk kaže da su bile »najlipče na svitu«.
Majkica je imala vjernog kuhinjskog pomagača. Njezin suprug učitelj Mato rado je zalazio na tržnicu u Subotici, čak i poslije umirovljenja. U svojoj osamdesetoj godini još je vozio bicikl do Palića (dva puta po 8 km) s dvije košarice okačene kukama na zadnji sic, zbog jeftinijeg voća i povrća za obavezni kompot i turšiju za zimu. Majkicina ostava je bila posložena kao slika. Za svaku vrstu voća i povrća gospođa Šibalin je imala boce odgovarajućeg oblika. Kajsije su se spremale u uske, izdužene boce i dodavala im se oljuštena koštica koja se bijelila između polovica kajsija.
Ispred učiteljskog stana i učionice za niže razrede (u Sonti na današnjoj adresi V. Karadžića br. 58) majkica je njegovala vrt sahat bašču, što znači da se cvjetanje cvijeća mijenja iz sata u sat. U popodnevnim satima kada je oprala posuđe i prebrisala kuhinju, ispružila bi se u tom vrtu na »liegen sthul«, obavezno s knjigom u rukama.
Ruža Silađev
Priča o fotografiji
Majkicini tanjuri
Najave