Da je molitva razgovor s Bogom jedna je od prvih definicija koju smo naučili na vjeronauku. Ipak, u odrasloj dobi za nju pronalazimo tako malo vremena ili ga ne pronalazimo uopće. No, molitva je bila i ostaje most povezivanja Boga i čovjeka, trenutak povezivanja s Vječnim; njena je moć veća od bilo koje ljudske moći, jer Bog posjećuje čovjeka i odgovara na vapaj iskrenog molitelja.
Ustrajnost
Luka u svome evanđelju priča učenicima prispodobu o udovici i nepoštenom sucu, koja nam otkriva moć molitve i upućuje nas na ustrajnost u njoj (usp. Lk 18,1-8). U nekom je gradu živjela udovica koja je dodijavala sucu da je obrani od njenog tužitelja. A on, iako dugo nije to želio učiniti, ipak na kraju popusti jer mu je dodijavala. Isus prispodobu zaključuje riječima: »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu« (Lk 8,7-8). Ova prispodoba nas poučava da je najvažnija ustrajna molitva. Takva molitva je konstantna, bez obzira što nam se nekada čini da je Bog ne čuje, da je bez odgovora ili uzaludna. Takvi osjećaji su samo privid, jer nema molitve koja do Boga ne dopire, ali on koji poznaje vječnost, čeka samo pravi trenutak da bi na nju odgovorio.
Moderan čovjek je naučen da je sve instant, odmah sad, u što kraćem roku. Bog nije na gumb, niti je tu da bi ispunjavao naše želje. On nas ljubi i želi nam pomoći u našem hodu ovim svijetom, jer su mu poznate naše muke i teškoće. Mi ne znamo što nas čeka u budućnosti, ne znamo je li to što sada želimo dobro za nas ili ne, ali Bog sve vidi i sve zna. Zato ne djeluje uvijek u skladu s onim što molimo nego onako kako je najbolje za nas. Treba ustrajno moliti i u njegove ruke stavljati ono što nas najviše tišti, jer jedino Bog sve može okrenuti na dobro, čak i onda kada nam se čini da je to nemoguće.
Potrebna je vjera
Sveto pismo je bogato primjerima kako Bog čini čuda za one koji mu se utječu. Nije on danas manje svemoguć nego je u pitanju naša vjera. I sam se Isus zapitao na kraju ispričane prispodobe: »Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18,8). Naša je vjera sve slabija, pokušavamo sve razumom dokučiti. A tamo gdje razum dolazi do svojih granica, mi padamo u očaj, jer iz naše perspektive nema rješenja. Na granici razumskih spoznaja i čovjekove moći je prostor Božjeg djelovanja, ali mu naša nevjera, očaj i pesimizam oduzimaju taj prostor. Bog od nas traži vjeru kako bi se proslavio u našem životu. Iz evanđelja znamo da Isus nigdje nije učinio čudo ako nije bilo vjere u narodu. A pomagao je i ozdravljao one koji su istinski vjerovali da ih on može spasiti iz njihove nevolje. Bog u svim vremenima od ljudi traži da mu vjeruju. A molitva je ogledalo naše vjere. Ona molitelju ne osigurava samo pomoć od Boga nego i Božju blizinu, osigurava mu mir i strpljenje te snagu da ustraje dok ne dočeka uslišanje.
Važno je pronaći vremena za molitvu svakoga dana, onu iskrenu koja nas povezuje s Bogom. On želi da smo u kontaktu s njim, želi da se u njega pouzdajemo i da vjerujemo da je uz nas i želi nam pomoći. Posao i obveze nisu izgovor za zanemarivanje Boga. Moliti možemo i dok radimo, jer svaka naša misao upućena Bogu je molitva. A mnogi sveci su voljeli tzv. strelovite molitve, molitve u vidu jednostavne rečenice, koje su ponavljali preko dana dok rade i kada se ne mogu posvetiti klasičnoj molitvi. To je jedan od načina da zazivamo Boga i tražimo njegovu blizinu.
