Faljnis, čeljadi moja. Jevo, mi se opet skupili ode kod nas u srid sela u domu pa se potpisivamo za te elektore. Pitali niki dan priko telefona oćemo l dat potpis s legetimacijom da nam ostane nacionalno vijeće? Ta dašta ćemo neg dat. Velim ja ovoj mojoj dvojci pajdaša, ded skupite i vas dvojca koga još možte pa da nam ne utihne i ovo malo svita što je još ostalo, a kad prođe valjdar će se ova mlađarija paštrit da se još sačuvaje adeti naši dida. Ako će, veli Joso, al na njeg nije baš slušat. Omatorio, pa posto rondzav do zla Boga. Više puta ga ni mi ne možmo slušat a ne vi. No, doduše, ima kad i potrevi divan. Al, šta mož? Niko nije cilom svitu napeko kolača pa neće ni ovi naši u tim vijeću. Moramo po di štogod i istrpit iako nam nije baš pod nos. Valjdar tako triba bit. Neg, čeljadi moja, šta ćemo mi s ovom našom poljoprivredom? Ta našeg svita još fajin živi od nje, a borme se nije proslavila. Jeto, na priliku, ja na ženinoj njivi navrvo po jutru osam meteri kuruza, i to nikaki, sitni i šturavi. Ta ni naftu i sime nismo isplatili s njima, a kamol porez. Ovi opštinari ni ne spominju da će malo bar otpuštit od reštancije. Ni ne viščine se što je na našoj regiji sve podbacilo zbog suše, a mi plaćamo odvodnjavanje i šibaju nam nike kamate od Kulina bana. Kugod da nama padaju novci s neba, pa samo uzmemo grabljice pa pokupimo ko orovo lišće. Divani se da su već krenili so tim popisom po kućama. Ne smi se ništa smutit jel su velike kazne, i borme mora se svako puštit u salaš. Razgledaće košinjce, svinjake, a borme i josag, sve popisivaju. Joso veli da on borme brez onog testiranja od dva dana što samo važi, potvrde o kalamljenju i kojim su kalamom kalamljeni neće puštit nikog u kuću. Kaže, kad oni smidu zafrkavat smim i ja na mojim salašu. Ha-ha-ha, on je zdravo bisan zato što je tio ić kod dice u goste pa ga vratili s granice jel nije kalamljen. Al to je bilo već davno, samo ga to zdravo uvridilo pa se i sad razbisni kad se siti. Kako i ne bi, čeljadi moja. Ta, siroma čovik sad mu se potrefilo da malkoc ode dalje od varoši. Cio život nije bio dalje od Novosadskog sajma, a i tamo ga ismijali kad je skinio cipele da ne gazi po onim zelenim tepihima. No, brat bratu i ja sam se dositno mislio da isto se izujem. Sve se mislim šta bi mi snaš Jela uradila da joj upadnem u čistu sobu na tepih i još donesem blata jal slame iz guvna. Mislim da bi fajin letilo perje. Niki dan sam je moro malo oraspoložit, pa sam je odvo na priredbu u Doljnji Tavankut. »Bunjevci brez granica«, baš je bilo zdravo lipo. Bilo gostivi i trupa iz varoši, okolni sela a i iz Madžarske. Pivalo se i igralo, a to ovom svitu najviše i fali. Dosta je bilo džedženja na salašu jal po kućama. Samo zjalimo u televizije, a zaboravili smo se i kartat i šakovat. Družit na sto vrsta se mož, samo triba tit. Doduše, nema se baš ni novaca zdravo al nama, pogotovo mladeži, ni ne vridi imat. Oma kupe kaku veliku limuzinetinu, ona se ubrzo pokvari pa da vidiš grija. Dosta sam pripovido, ajd zbogom.