Dok se još uvijek sliježu dojmovi velikog trijumfa Hrvatske vaterpolo reprezentacije na Europskom prvenstvu u Splitu, koristimo prigodu da još malo skrenemo pažnje na jedan od najtrofejnijih sportova u Hrvata. A boljeg sugovornika od proslavljenog nekadašnjeg splitskog vaterpolista i reprezentativca Denija Lušića teško je naći. Naime, veliki igrač brojnih domaćih i inozemnih momčadi te reprezentativne vrste nekadašnje zajedničke države najtrofejniji je sportaš grada Splita. Ovaj respektabilni epitet zaslužio je osvajanjem dvije zlatne olimpijske medalje (Los Anđelesu 1984. i Seul 1988.), naslovom svjetskog prvaka (Madrid 1986.) i pobjednika Svjetskog kupa (1987.), uz još dva reprezentativna srebra na prvenstvima Europe (1985. i 1987.). 
Kako biste prokomentirali veliki uspjeh hrvatskog vaterpola na Europskom prvenstvu održanom u vašem rodnom Splitu?
Osvajanje zlatne medalje u iznimno jakoj konkurenciji kakva je bila na Europskom prvenstvu je zbilja veliki uspjeh za naš vaterpolo. Čestitam izborniku i momcima na pruženim igrama i zadovoljstvu koje su nam priuštili tijekom svih turnirskih susreta, a posebice velikom pobjedom u finalu protiv Mađarske.
Što za grad domaćin znači održavanje jedne ovako velike sportske manifestacije?
Za sve Splićane, što se ponajviše moglo vidjeti na dupke ispunjenim tribinama Spaladium arene, ovako velika sportska manifestacija zbilja mnogo znači. Ovim putem bih se zahvalio Vladi Hrvatske na čelu s premijerom Plenkovićem i svim sponzorima bez kojih ne bi niti bilo Europskog prvenstva u Splitu. Odavno, točnije četrdeset i jednu godinu od također EP-a održanog 1981. godine, u našem gradu nije bilo velikog natjecanja u vodenim sportovima. Njegovim održavanjem grad je zbilja puno dobio u mnogim aspektima, a posebice u turističkoj promidžbi.
U svojoj zbilja respektabilnim uspjesima bogatoj sportskoj karijeri igrali ste na najvećim svjetskim natjecanjima i osvajali najsjajnija odličja. Je li vaterpolo Vašeg vremena bio drugačiji od Vaših današnjih mlađih kolega u bazenu?
Teško je govoriti o različitostima, jer one su postojale već između dva olimpijska turnira u Los Anđelesu i Seulu i načinu osvajanja zlatnih medalja na njima. Vaterpolo sport se u mnogim aspektima aktualne suvremenosti i načinu tzv. kontaktne igre i neophodne tjelesne snage promijenio u odnosu na ona naša vremena, ali mogu kazati kako smo i mi bili maksimalno tjelesno i tehnički spremni, čak možda i više. Jer, pravila su se u međuvremenu izmijenila, ima više prekida i mogućnosti za odmor tijekom same igre. Istina, nekoliko igrača u ovom vijeku, poput primjerice Sukna i Jokovića bili su više nego odlični plivači i prema svojim sposobnostima i brzini plivanja slobodno su se mogli natjecati i na plivačkom natjecanju. Na koncu bih rekao kako mislim da je u moje vrijeme fokus bio više na izdržljivosti, a da je on danas ponajprije na snazi.
Vratimo se sada u već pomalo daleku prošlost i same početke Vašeg bavljenja vaterpolom. Koliko znamo, bilo je tu i određenih dilema između košarkaškog terena i bazena.
Istina. Volio sam mnogo igrati košarku, ali sam ipak završio u vodi na nagovor mojih prijatelja iz kvarta, jer sam rođen i odrastao u  neposrednoj blizini POŠK-ovog bazena. Počeo sam trenirati u 14. godini, ubrzo su lokalni stručnjaci prepoznali moj talent za vaterpolo i u rekordno kratkom roku pridružili treninzima prve momčadi. Debitirao sam u prvenstvenom susretu već sa 16 godina, a prvi nastup za reprezentaciju Jugoslavije sam imao dvije godine kasnije.
I onda započinje blistava karijera tijekom koje ste igrali za brojne momčadi, a na reprezentativnoj razini osvajali brojna vrijedna odličja...
S matičnim klubom POŠK-om, u kojem sam igrao od 1976. do 1989. godine, bio sam pobjednik Kupa Jugoslavije 1982. godine i dvostruki osvajač Kupa pobjednika kupova (1981. i 1983.). Nakon odlaska u Italiju, gdje sam igrao za nekoliko klubova, najveće uspjehe sam ostvario u Pescari s kojom sam osvojio dva puta Kup pobjednika kupova (1993. i 1994.), te kao trener i Kup europske plivačke federacije. Reprezentativni uspjesi su svakako kruna moje karijere, ali ostaje žal jer sam sa svega 26 godina umirovljen iz reprezentativne vrste zbog želje tadašnjeg izbornika za pomlađivanjem momčadi stvaranjem nove generacije za Olimpijadu u Barceloni 1992. godine.
Nakon uspješne igračke i trenerske karijere danas ste u nekim drugim vodama, ali na određeni način i dalje blizu bazena. Čime se sada profesionalno bavite?
Završio sam studij zaštite na radu i zaštite okoliša i radim kao šef sigurnosti za javne ustanove i sportske objekte u gradu Splitu. Na taj način sam ostao u neposrednoj blizini sportskih objekata na kojima sam proveo dobar dio svoga života.
D. P.