Od onih sam ljudi koji ne vole raditi nešto mnogo ranije. Zapravo, nije da ne volim nego jednostavno moj mozak funkcionira bolje kada su rokovi blizu. Dugo sam se opirala i bila nervozna zbog toga, a onda sam prihvatila da ja tako funkcioniram i sad je sve dobro. No, kako sutra putujem, i neću biti tu da pošaljem ovaj tekst u vrijeme kada ga redovno šaljem, sada radim ranije i skroz je drugačiji osjećaj. Čudno je baš. Mada, i ovo sada je posljednji moment jer sutra putujem i neću imati ni računalo niti internet. Tako da sam, i prije roka, svoj na svome ako je vrijeme kojeg nemam u pitanju.

Velike želje

Duboko vjerujem da kada imamo velike i istinske želje da nam se one ostvare. Možda ne odmah čim ih poželimo, ali nas nađu kada je vreme. Tako je bilo s biciklanjem do mora. Ta želja je u meni živjela pet godina, dok se nisu stekli uvjeti, dok se sve nije namjestilo. I onda se savršeno ispunila. 
Nova želja, koja je u meni rasla godinama, je odlazak na jedrenje. Jedrenje Jadranom sam poželjela prije nekoliko godina. No, nije to nimalo lako za realizirati, prije svega kada su sredstva u pitanju. Malo sam istražila i takva putovanja su zaista skupa. Uz to, treba i organizirati ekipu. Želja je stavljena po strani i nastavila živjeti i čekati svoje vrijeme. I vrijeme je došlo. 
Spadam u ljude koji lako sklapaju poznanstva, drugarstva, prijateljstva… Tako sam prošle godine upoznala prijatelja mojih prijatelja Ivana, koji se, među ostalim, bavi i jedrenjem. Svake godine nekoliko puta ode na Jadran s prijateljima, iznajme malu jedrilicu i provedu tjedan ili više dana na njoj. Uživala sam slušajući njegove priče i kada smo se nekoliko puta sreli, podijelila sam s njim svoju želju da im se nekada pridružim. Rekao mi je da kada jednog dana bude pravio žensku posadu, da će prvo mene pozvati. I to se odista dogodilo. Ljudi koji poštuju ono što kažu su zaista na velikoj cijeni i rijetki. Negdje sam ostavila prostora i mogućnosti da će zaboraviti na mene.

Kako se to dogodilo

Prije dva mjeseca me je pozvao Ivan i rekao da 1. listopada ima jedrilicu i da može povesti još troje ljudi sa sobom. Mene je prvo pozvao. Rekla sam da imam još jednu drugaricu, ali je potražnja za mjestom na jedrilici bila velika, tako da je dogovor bio da ide još jedna njegova drugarica i jedan momak kojeg niko od nas još nije upoznao. No, kako to biva, do samog kraja se ne zna što će se dogoditi. Upravo je to i razlog zašto ljudima ne volim otkrivati svoje planove, jer se realizacija mijenja iz dana u dan. Uglavnom, taj nepoznati momak je morao zbog svog posla odustati i trebao nam je netko tko će se u tri dana spakirati, organizirati i krenuti s nama. To je mogla biti samo moja prijateljica Jelena. Uvijek spremna za ovakve akcije.
Nikada nisam pisala o nečemu što se tek treba dogoditi. Kada ovaj broj našeg tjednika bude izašao, mi ćemo već sedam dana biti na jedrilici i nadam se uživati kako to dolikuje. 
Našu posadu čine Ivan, koji je ujedno i skiper jedrilice, Milica, njegova prijateljica, Jelena, moja prijateljica i ja. Vozimo od Sombora do Splita gdje se ukrcavamo i krećemo obilaziti otoke. Postoje neki planovi obilaska, koje, da budem iskrena, ni ne znam jer mi je sve i jedan otok toliko prelijep, da mi zaista nije važno. Dovoljno mi je iskušati sebe u životu na moru, jedrenju. Nadam se da će vrijeme biti lijepo jer bi zaista poseban izazov bilo neko nevrijeme na moru, koje, kako znamo, umije biti veoma neugodno.
Da ne bih sada pričala o pretpostavkama, željama i nadanjima, stajem ovdje, a detaljan izvještaj svakako donosim u sljedećem broju. Do tada, svima želim mirno more, jer sam negdje čula da se tako pozdravljaju svi oni kojima je more dom.
Gorana Koporan