Bijeli sport je, fantastičnom pojavom Novaka Đokovića, potpuno zasijenio brojne druge sportove na ovim prostorima i postao gotovo posve normalna stvar uobičajene svakodnevice. Ali individualna (singl) ili igra u parovima reketima kojima se loptica prebacuje preko razapnute mreže na terenu orubljenom bijelim crtama još od svog službenog ustoličenja u sportskom svijetu zaokupljala je zanimanje mnoštva svojih poklonika. U Subotici, gdje se tenis počeo igrati još u drugoj polovici 19. stoljeća, pogotovo...
Bijeli sport
Fotografija koja je vremenska podloška ove priče datira iz 1970. godine i snimljena je na terenima TK Spartak u Dudovoj šumi, prirodnoj oazi u neposrednoj blizini subotičke gradske jezgre. Objektivom nepoznatog snimatelja u crno-bijeloj rezoluciji (naravno) uhvaćen je u servis pozi Milivoj Prćić, tadašnji sudac Općinskog suda u Subotici. Poput mnogih svojih »viđenijih« sugrađana i sam se, u nešto starijim godinama (tada mu je bilo 28), odlučio okušati u bijelom sportu. Budući da je tijekom mladosti bio vrstan stolnotenisač, u šesnaestoj godini čak i viceprvak Srbije u singlu, smatrao je kako mu prelazak na veći reket i teren neće predstavljati nikakvu prepreku. Njegovoj odluci da zaigra tenis uveliko je kumovao i proslavljeni jugoslavenski peterostruki šampion države Nikola Špear, s kojim je Milivoj skupa služio vojni rok u Beogradu. Kako je slušao puno njegovih lijepih i atraktivnih teniskih storija, a svojim očima često svjedočio njegovim treninzima na TK Partizan, i sam se, povratkom u rodni grad poželio oprobati u igri na crvenoj zemlji. Unatoč realno kasnijem početku, sportski duh brzo je nadvladao početničke slabosti i počele su se nizati prve pobjede protiv mnogo iskusnijih rivala koji su tenis igrali još od malih nogu. Maksima »jednom sportaš, uvijek sportaš« ponovno je potvrdila svoju istinitost, a urođeni inat i želja za pobjeđivanjem nadvladala je nešto slabiju igračku tehniku, za koju su ipak potrebne godine kontinuirane igre. Teniskim žargonom rečeno Mile je bio odličan forhendaš (ostatak iskustva iz stolnog tenisa), solidan server, a nešto slabiji bekhand udarac (uglavnom slajs) kompenzirao je hitrim nogama i idealnom težinom spram visine. I kako se njegova teniska epizoda razvijala, tako su se nizali brojni susreti s rekreativnim rivalima iz Spartaka. Pobjede i porazi, radosti i bijesovi, ali i po koja svađa na terenu i izvan njega kada bi sportske strasti pretjerano uzavrele. Bilo je svega u tih nekoliko godina koliko ga je tenis držao u svojim kandžama.
Teniska moda
Budući da se u tenisu već desetljećima gotovo ništa ne mijenja, tako je i odnos prema teniskoj modi onoga vremena bio identičan današnjim vremenima. No, za razliku od današnjeg šarenila koje diktiraju modne inovacije od strane prijestižnih svjetskih sportskih brandova poput Nikea, Adidasa, Lacostea, Babolata, Wilsona, Yonexa i drugih, sedamdesetih godina prošloga vijeka bijela boja je bila obvezatna za izlazak na teniski teren. Pored, i tada preskupog Lacostea, nešto jeftiniji i pristupačniji brand je bio Fred Perry, čiju majicu nosi i glavni junak ove foto priče. Što se tiče reketa, na slici vidimo drveni reket Donnay kojeg je potom proslavio legendarni švedski tenisač Björn Borg, višestruki osvajač Wimbledona i Roland Garrosa, a velika većina je igrala u modelima iz proizvodnje Dunlopa i Wilsona. Što se tiče teniske obuće, tu je već stvar bila malo drugačija, pa su se tenisači dovijali kako su znali i umjeli, jer su se one prave tenisice mogle nabaviti samo u inozemstvu (kao i firmirana garderoba naravno). Nažalost, snimatelj fotosa nije uhvatio tenisice u kojima je Milivoj igrao, pa se može samo spekulirati o kojoj se marki radilo. Pretpostavka je da su bile Adidas ili Puma, do kojih je bilo najlakše doći u domaćoj izvedbi Slovenijasporta, a možda i neke znatno skuplje i atraktivnije iz uvoza.
Ova Priča o fotografiji napisana je u spomen na Milivoja Prćića koji bi 1. listopada napunio osamdeset godina...
D. P.
