Upravni odbor grada Subotice 11. listopada 1923. održao je redovnu sjednicu. Jedna od točaka dnevnog reda su bili oni gradski činovnici »koji su pri izborima (18. III. 1923. – primj. V. N.) odrekli poslušnost, nisu htjeli vršiti svoju dužnost i time gotovo onemogućili provađanje izbora«. U prijevodu, nisu se stavili na raspolaganje Narodnoj radikalnoj stranci, koja je monopolizirala gradsku upravu za svoje stranačke potrebe. Otpušteni su, među inim: Gavro Čović (1896. – 1945.), Remija Miljački (1896. – 1963.), Andrija Kujundžić (1899. – 1970.), Andrija Ćakić (1897. – 1979.) i Andrija Mazić (1897. – 1966.). Radikalsko glasilo Zemljodilac od 19. X. 1923. o ovoj je politički motiviranoj čistki cinično pisalo: »Da nije bilo okorelih zlobnjaka kao što je vodstvo stranke Blaška Rajića, dra Franja Sudarevića i Lajče Budanović, oni ne bi stradali, nego bi savjesno vršili svoju dužnost i ne bi uveli parizanstvo u svoje činovničko poslovanje. Žrtve su ovih okorelih tipova mračnog jezuitizma«.
Inače, otpušteni činovnici u povijesti su ostali upamćeni po tome što su nakon obrazovanja Narodnog vijeća Hrvata i Srba 10. studenoga 1918. očitovali na ulicama Subotice svoja nacionalna osjećanja, tako što su izvjesili hrvatsku zastavu na toranj Gradske kuće. Ovi mladi ljudi, rođeni uglavnom u drugoj polovici 1890-ih, igrali su vidnu ulogu u preuređenju prilika u Subotici, bilo kao članovi Narodne garde ili gradski činovnici. Nažalost, nisu dugo uživali u plodovima »pobjede«, kao što se vidi iz gornjeg priloženog.
Žrtva poremećenih vrijednosti
Centralističke radikalske vlasti su nakon neuspjeha da pridobiju vođe Hrvata (Blaška Rajića i Vranju Sudarevića) početkom 1920. zaigrale na kartu kompromisa s mađaronskim snagama, istim onima koji su prije samo nekoliko godina jasno i glasno očitovali svoje stavove o Kraljevini SHS. Na položaj smijenjenog gradonačelnika Sudarevića, koji je izgubio »povjerenje« jer je otvoreno surađivao s Bunjevačko-šokačkom strankom, na gradonačelnički položaj je uoči izbora 1920. doveden Andrija Pletikosić, bivši član Neodvišnjačke stranke, koju interesi narodnosti (manjina) nisu interesirali. Pletikosić je gonio sve one Bunjevce koji su imali trunku nacionalnog dostojanstva i poštenja. Jedna od žrtava bio je i Ćakić koji se, poput svojih vršnjaka, nije »snalazio« u svijetu izopačenih vrijednosti, gdje su interesi jedne stranke (NRS) preči od bilo koje druge vrijednosti. Nije poznato je li se Ćakić poslije ovog otpuštanja (1923.) vratio u gradsku službu, ali zna se da je prorežimski Neven 22. listopada 1938. u svom uvodniku pokrenuo akciju rehabilitacije bivših gradskih činovnika, među kojima je spomenut i Ćakić.
Genealogija
Andrijini pretci u sedmoj generaciji su bili izvjesni Staniša Cakić i Marija Margareta, čije djevojačko prezime zasad ostaje nepoznato. Njihov sin Jakov je 1721. oženio Anu, kći stanovitog Filipa Kopilovića (1703. – 1747.). Umro je 7. XI. 1763. U matrikuli je zapisano da je imao 75 godina, što naravno ne treba uzeti kao precizan podatak, već okvirni. Prema tome, rođen je oko 1688. Njegov sin Šimun je rođen 24. X. 1736., a oženio se 9. XI. 1760. Jagom, kćerkom stanovitoga Grge Buljovčića, koja je umrla 24. I. 1800. Jedno od plodova ovog braka bio je sin Pavle. Rođen 25. I. 1765., oženio je 1786. Julijanu Romić Regić. Julijana je prerano umrla, već 30. V. 1797., a ostavila je Pavlu sina Stipana, rođenog 21. XI. 1794. Pavle se 22. V. 1800. oženio Veronikom, kćerkom izvjesnog Ferenca Balogha. Međutim, Pavle nije stigao uživati u drugom braku, jer ga je već 2. V. 1801. zadesila smrt. Njegov sin Stipan je odrastao kao siroče. Vjerojatno ga je odgojila rodbina. Dana 5. V. 1817. oženio je Julijanu Poljaković Kovačević Ljutić. Par je imao sina Andriju (2. XI. 1824.), koji se oženio 27. XI. 1844. Vitalijom (Vitom), kćerkom Marka Stipića i Julije Prćić. Iz ovog braka rođen je otac Andrije Ćakića – Jakov (1871.), koji je 14. IV. 1890. u crkvi sv. Roka vjenčao Klaru, kći Silvestera Slezaka i Marije Vojnić Purčar.
Vladimir Nimčević
