U liturgiji riječi dvadeset i osme nedjelje kroz godinu možemo izvući dvije važne poruke: vjera zahtijeva ustrajnost i izdržljivost, te vjernik treba biti zahvalan svome Gospodinu. Ponekad smo u obje ove stvari kao vjernici slabi, te one za nas predstavljaju kamen spoticanja. Stoga je potrebna veća pozornost i trud da budemo ustrajni vjernici koji se ne boje, te budemo oni koji ne zaboravljaju na Boga u trenucima kada se trebaju zahvaliti.
Trpljenje za evanđelje
Pavao u poslanici Timoteju spominje kako se nalazi u okovima zbog evanđelja. No, on se ne žali, njegove patnje za Božju riječ trebaju biti poticaj svima koji trpe nevolje da ustraju, jer njihove nevolje ne mogu zaustaviti širenje evanđelja, jer »riječ Božja nije okovana« (2 Tim 2,9). Pavao spominje da trpi kao zločinac, a tako su trpjeli u prvim vremenima mnogi kršćani. Zatvarani su, proganjani, mučeni i ubijani poput zločinaca. Ali, to nije zaustavilo širenje evanđelja, njihova prolivena krv bila je sjeme iz kojeg su nicali novi kršćani. U vrijeme najvećih progona kršćanstvo se nezaustavljivo širilo Rimskim carstvom. I danas kao svjedoci Božje riječi bit ćemo izloženi mnogim neugodnim situacijama, trpjet ćemo jer smo Kristovi učenici. No, naša patnja kao svjedoka evanđelja neće ostati bez ploda. Ona je svjedočanstvo mnogima, osobito onima koji nas izlažu trpljenju. U patnji najviše svjedočimo, više nego riječju, iza koje nužno ne stoji uvijek djelo. No, ustrajnost je plod snažne vjere koja ne može posustati pred teškim situacijama. Tamo gdje vjera šuti u trenutku opasnosti znači da je toliko slaba, te ne može izdržati kušnju.
Pavao u nastavku poručuje: »Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas« (2 Tim 2,12). Poruka je jasna: Krist nagrađuje onoga tko mu ostane vjeran unatoč okolnostima. U ovome životu nas iskušava različitim situacijama, a u vječnosti će nas nagraditi za našu ustrajnost i požrtvovnost. Tko se odrekne Krista na ovome svijetu zbog prolaznih zadovoljstava čemu se može nadati u vječnosti? A čovjek je za vječnost stvoren, ovdje je samo u prolazu, te tako treba i živjeti.
Uvijek zahvaljivati
Lukino evanđelje koje čitamo ove nedjelje, govori o zahvalnosti (usp. Lk 17, 11-19). Isusa je deset gubavaca molilo za ozdravljenje i on ih je uslišao, a samo se jedan došao zahvaliti, i to stranac, Samarijanac. Pitamo li se nekad koliko smo zahvalni. Naše molitve Bogu najčešće su prošnje. Mnogo nam toga treba, teško nam je u ovome životu pa tražimo pomoć i zaštitu. Bog nas mnogo puta uslišava, a često nas blagoslovi i onim što nismo tražili. No, rijetko se zahvaljujemo. Čovjek nekako na Boga najviše misli kada je u nevolji, tada traži, moli, zavjetuje se. A kada nevolja prođe ili ako je ni ne bude, čovjek često živi misleći da se sve što prima podrazumijeva. Zaboravlja da je sve što ima Božji dar, pa i sam život koji živi. Bog želi da se molimo i s njim komuniciramo i onda kada mislimo da sve imamo i ne moramo ništa tražiti. Tada je potrebno zahvaljivati. Pa i onda kada nam je teško treba zahvaljivati, jer smo i tada obasuti brojnim blagoslovima. Najveći blagoslov i dar od Boga je vjera koja nas vodi bliže k njemu i činjenica da smo odgajani kao kršćani, te smo od malena njegova djeca, dio njegova naroda, Crkve. Zato nikada ne smijemo zaboraviti Bogu zahvaljivati za sve milosti koje nam je dao.
