Narodna mudrost veli: »Dok nekom ne smrkne, drugom neće svanuti«. Ovu mudrost je malo šire obradio u dvije knjige njemački filozof Oswald Spengler u svom kapitalnom djelu Der Untergang des Abendlandes koje je kod nas prevedeno kao Propast zapada (u četiri toma, preveo Vladimir Vujić, izdavač Književne novine, Beograd). Prvi tom u Njemačkoj objavljen je ljeta 1918. s podnaslovom: Oblik i stvarnost (Gestalt und Wirklichkeit), drugi je objavljen 1922., s podnaslovom Perspektive svjetske povijesti (Welthistorische Perspektiven). Studirao je matematiku i prirodne znanosti, ali na koncu završio je kao jedan od najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća. Priznajem, nikad nisam pročitao cijelo njegovo djelo, samo onaj odjeljak koji nosi naslov Gradovi i ljudi. On ne shvaća povijest i razvoj čovječanstva kao jednostavnu stalnu uzlaznu liniju koja napreduje u beskraj. »Ono što Spengler vidi, namjesto tog kontinuuma jest život samostalnih, odijeljenih velikih organizama koji se nazivaju ‘kulture’. One su živjele, žive i sada pred nama na organski način. To znači: rađale su se, živjele i završavale se smrću kao svako organsko biće«. Ovaj citat ću »prevesti« na moj urbanističko-graditeljski jezik: gradovi nastaju, razvijaju se, šire se u prostoru, dostižu svoj vrhunac razvoja i onda počinju propadati da bi na koncu postali napuštene ruševine. Spengler je identificirao osam »civilizacija«; od babilonske, indijske, egipatske, kineske, klasično grčko-rimske, meksičke, arabljanske do današnje zapadne ili »europsko-američke« i govori o početku njenog pada. Budući da je današnja Europa (i EU i Rusija) u teškoćama, mnogi danas podsjećaju na Spenglerovo »proročanstvo«. Samo, danas nakon sto godina malo je drugačija situacija, jer svijet je postao globaliziran zahvaljujući financijskom kapitalu koji danas polako stvara jednu novu globalno-potrošačku kulturu. A »američka kultura« se osamostalila i odvojila od europske.
Rađanje i razvoj Europe
Sadašnju Europsku uniju možemo smatrati kao jednu jedinstvenu kulturnu cjelinu kojoj i mi pripadamo (neki manje, neki više). Rađanje Europe počinje raspadom Rimskog carstva na istočni i zapadni dio i proglašenjem nove religije, kršćanstva (jednoboštva) službenom religijom namjesto starog mnogoboštva. Zahvaljući kompasu, počelo je osvajanje oceana i otkrivanja novih svjetova (Amerika, Australija, Polinezija) i njihova kolonizacija. Razvoj industrije, prije svega u Engleskoj, i uvoz sirovina i jeftine radne snage iz kolonija omogućio je Europi bogaćenje i vodeću ulogu u svijetu, ali prije svega iz ovih kolonijalnih razloga – imperijalizma, izbio je prvi veliki globalni sukob, Prvi svjetski rat između kolonijalnih sila Engleske, Francuske, Rusije i saveznika (Antanta) s nekolonijalnim, ali industrijskim silama: Njemačkom, Austro-Ugarskom, Turskom (Centralne sile) kojima je nedostajala prije svega sirovina. SAD su se kasnije uključile na strani Antante. Poslije četiri godine ratovanja i pogibije 15 milijuna i ranjenih 20 milijuna ljudi sklopljen je Trianonski mir kojim je stvorena jedna nova teritorijalna podjela, koja je dovela do Drugog svjetskog rata. Oba ova rata su osiromašili Europu koja je izgubila i većinu svojih kolonija, a SAD se obogatio i izrastao u prvu veliku svjetsku silu. Nekadašnje velike sile Francuska i Njemačka shvatile su da se moraju udružiti ako žele ostati konkurentni na svjetskom tržištu. Tako je 1951. počelo stvaranje današnje EU. SAD ih je u tome i podržao jer je imao velike investicije, prije svega u ratom razrušenoj Njemačkoj. Tako se stvorio zapadni blok zemalja, stvorio se i drugi istočni blok pod vodstvom SSSR-a. Uskoro, između dva bloka izbio je novi hladni rat u kojem Europa već nije imala vodeću ulogu.
Europa stari
Dok su se vodeće zemlje EU držale osnovnih principa »da je to interesno udruživanje suverenih država«, Europa je napredovala; njena vlastita valuta euro je postala konkurentna do tada neprikosnovenom američkom dolaru do te mjere da su sjevernoafričke zemlje (bivše engleske i francuske kolonije) počele razmišljati da se pridruže EU i da i oni uvedu euro. Poslije mirnog raspada nekadašnjeg SSSR-a počela je suradnja prije svega na energetskoj bazi između Rusije i EU. Razmišljalo se i o nekoj vrsti unije između Ruske federacije i EU. Razlog je jednostavan: Rusija posjeduje ogromne rezerve raznih sirovina, od nafte, plina itd. i radnu snagu. EU posjeduje tehnološko znanje – ako se ove datosti spoje, ponovo će Europa biti vodeća u svijetu. Ovakva perspektiva nije se dopala SAD-u, koje svakako žele zadržati vodeću ulogu najveće svjetske sile, a EU ih smatra konkurencijom i u tom cilju je poduzela određene privredne i političke korake. Nastavak slijedi.
