U povodu predstojećeg popisa stanovništva koji će se održati od 1. do 30. listopada, anketirali smo pripadnike naše zajednice, aktivne u različitim područjima, i pitali ih što za njih znači uključenost u hrvatsku zajednicu, te zašto je po njihovom mišljenju važno izjasniti se kao Hrvat.

Jozefina Skenderović (Subotica), slamarka:
Više od 30 godina aktivna sam u hrvatskoj zajednici, kao slamarka pri HKPD-u Matija Gubec u Tavankutu. Biti u Gupcu iziskivalo je početkom 90-ih i određen politički angažman, vodila sam skupštinu Društva kada mu je vraćen hrvatski pridjev. Biti angažiran u hrvatskoj zajednici za mene je nešto prirodno, tu živim, volim naše običaje. Smatram da našu kulturu trebamo čuvati unutar zajednice, a prezentirati je i pripadnicima naše zajednice te drugim narodima s kojima u ovoj sredini živimo. Plan mi je i dalje biti aktivna, iako imam 70 godina. 
Što se popisa tiče, moji preci, majka i dida, za sebe su govorili da su Bunjevci, ali su se uvijek pisali kao Hrvati, još i prije dekreta iz 1945. koji se nekad spominje. Jezik mi je hrvatski, jer kad divanim bunjevački znam da je to jedan od govora hrvatskoga jezika.

Marko Tucakov (Novi Sad), biolog:
Pradida Stipan mi je bio dio međuratnoga pokreta gospodarskoga i kulturnog aktivizma i nacionalnoga buđenja, što su u Bačku donijeli članovi HSS-a i njihova pokreta Seljačka sloga. U kući dide Marina sam čitao brojnu hrvatsku literaturu iz raznih znanstvenih područja, te poljoprivrede. Sjećam se obveze nacionalnog izjašnjavanja u osnovnoj školi, na što sam pitao roditelje što da kažem. Jasno su rekli ono što nosim i danas. Pripadnost hrvatskom narodu osjećam dijelom svoje osobe, koji se ne mijenja s ostalim brojnim životnim promjenama, no istovremeno i dijelom svojeg uloga u narodnu skupinu. Prve svoje riječi izgovorio sam na štokavskoj ikavici, i danas je čuvam koliko mogu. Katolička crkva moja je druga kuća, do koje mi je vrlo stalo. U iznimno zamršenom vremenu u kojemu živimo potrebno je imati čvrste koordinate i svjesno ih se držati, a ove tri su iznimno važne, najbitnije. Ne vidim niti jedan razlog zbog kojega bih (i) na popisu rekao nešto drugo, ili se ne bih izjasnio, niti mislim da ima razloga zbog kojih oni koji šute isto ne bi to trebali popisivačima i reći.

Katica Naglić (Surčin), predsjednica Hrvatske čitaonice Fischer i upraviteljica Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu:
Popis stanovništva u 2022. godini otvorio nam je novu mogućnost da bez straha iskažemo svoj nacionalni identitet i vjersko opredjeljenje. Istina je da Srbija i Hrvatska imaju pulsirajući politički odnos koji se odražava na odnos pojedinaca i zajednice prema zajednici Hrvata u Srbiji što nepovoljno utječe na osjećaj sigurnosti pojedinaca. Država Srbija na čelu sa svojim rukovodstvom načinila je prve iskorake ka hrvatskoj nacionalnoj manjini posljednjih nekoliko godina. Smatram da su godine straha iza nas. Grad Beograd i Vojvodina su multikulturalne sredine gdje su Hrvati višestoljetno domicilno stanovništvo. Hrvati u Beogradu žive od XIII. stoljeća, kada su se najprije doselili iz Dubrovnika, potom iz Bosne, a onda i iz svih krajeva Hrvatske. Nastojim uvijek isticati pozitivan trag koji su Hrvati u prošlosti ostavili i koji sada u ovom vremenu svojim radom ostavljaju u Beogradu. 
Dobro je što se sada Hrvati mogu organizirano povezati s kulturnom baštinom, izraziti svoju kreativnost, povezati se u hrvatskoj zajednici i ojačati svijest o svojoj nacionalnoj pripadnosti kroz rad u pet hrvatskih udruga i našoj Fondaciji. Svojim jasnim izjašnjenjem da smo Hrvat, pridonijet ćemo omasovljavanju i vidljivosti hrvatske zajednice u Beogradu i Srbiji kao i uspostavljanju dobre komunikacije i odnosa s drugim manjinama i domicilnim stanovništvom u Srbiji. Pokažimo da se uključivanjem u redovite aktivnosti hrvatske zajednice smanjuje strah koji nas je desetljećima pritiskao i vratimo svoj nacionalni identitet.

Stanka Čoban (Bač), predsjednica UG Tragovi Šokaca:
U životu hrvatske zajednice bila sam oduvijek aktivna u smislu očuvanja običaja i tradicijske kulture. Prvobitno je to bilo u okviru Crkve, a kasnije, 2010. godine, osnovali smo udrugu Tragovi Šokaca. Ljubav prema vlastitom narodu ponijela sam od kuće; u kući smo gajili takve vrijednosti s tim da smo poštovali i tuđe. Ako ne voliš svoje, ne možeš voljeti ni tuđe. 
Što se tiče popisa stanovništva, tu su stvari jasne: onaj tko voli i poštuje svoje, koji to njeguje, znat će kako se izjasniti: da smo Hrvati i Hrvatice, da nam je materinji jezik hrvatski te da smo rimokatolici po vjeri.

Vinko Cvijin (Subotica), svećenik:  
A što može jedan svećenik bez zajednice? Vjerujem da je najbolji doprinos biti upravo ono na što me dragi Bog pozvao. U zajednici svatko ima mjesto i poslanje. Moja je biti svećenik. Ali kao svećenik trebam znati da je moje mjesto za oltarom Božjim, ali i u ispovjedaonici. Biti pokraj bolesničke postelje, pokraj radosnih mladenaca i žalosnih ljudi koji oplakuju svoje preminule. Moje mjesto je biti među djecom i mladima, ali i među starima i zaboravljenima. Biti među onima koji su pravedni, ali i među onima koji su krivi. Svima Boga približiti. Uspijem li tako činiti cijeli svoj život, vjerujem da ću tako direktno i indirektno doprinijeti našoj zajednici. 
Ne stidim se biti ono što jesam! Nije sramota biti rimokatolik, a ni Hrvat. Dragi Bog je htio da se rodim u ovoj divnoj bačkoj ravnici, kao Bunjevac hrvatskoga roda. Važno je to reći, ne samo zbog sadašnjeg trenutka nego i zbog naslijeđa koje ostavljamo iza sebe. Tko će ako nećemo mi? 

Eleonora Merković (Subotica), časna sestra:
Hrvatica sam i zato želim i pripadat toj zajednici. To smo i tribamo se izjasnit da smo Hrvati, što su nam bili i didovi. Sad je važno to naglasit, jel ako se mi ne izjasnimo drugi će nas nazivati čimegod drugim. Uključenost u zajednicu puno znači, živiš ono što jesi, u svojoj tradiciji, običajima, diliš s drugima, raduješ se. Obnavljaš uspomene ditinjstva, radosti, lipote nošnje. Sve se to doživljava sa svojim narodom.
H. R.