Ovaj put mi mal lakše spalo ka’ j‘ unuk Marin ošo na truli Zapad, jel mi sve vrime dok je bio kod kuće, mislim ove, naše prave kuće di mu živu svi najbliži, učio kako se radi na ‘nom sokoćalu što mi davno poklonjio a što zovu lap-top. Tribalo mi više vrimena da se ja privatim lap-topa brez stra da ću štagod pokvarit, al fala dragom Bogu uspilo je. Jest da sam više put za mal‘ odusto, al sam se upro i ispalo j‘ dobro. I više neg dobro. I evo sam sade, kako j‘ mrak spo, otklopio sokoćalo, nadrukovo ključ jel što bi rekli šifru, očo u ‘naj »mesenger«, ja to zovem sokak. I pojavio se, iskočio nasmijan. Vidim drago mu što sam naučio. Kako j‘ reko u koje vrime da ga mogu zvat, kad ima vrimena, ja sam već imo pripravit divan, šta ću pitat, od čega ćemo se divanit. I tako mu ja počnem divanit kako smo dobili u ‘naj sandučac na kapije jedan dan cidulju a oma potli par dana i male ko novine di se obaveštavamo da j‘ vrime da se opet čeljad popisivu. Već sam i zaboravio da to država radi. Prvo sam študiro da to ni opet kaka mudrolija da nam se kaki novci otmu, jel štagod drugo al ka‘ sam video da to »naši« šalju, laknilo mi. I sve tamo lipo piše i podsića nas koji smo, kako divanimo i koja nam vira. Ta ni ja ne b’ bolje natrukovo. Marin se smije i potvđiva ričma: »Jest, jest, dida sa’ se moramo uprit i pokazat da znamo koji smo, čiji smo, kako divanimo i u šta virujemo«. Vidim ja da on zna o čemu mu pripovidam, ko da j’ i on tamo dobio ono što smo i mi dobili. No, ja sad njemu ovako divanim: »Sve to lipo, Marne, al mene tu štagod ni u redu, što bi rekli onako mi na selu da tu štagod smrdi. Mi ćemo se tu svi borit da se popišemo, da država vidi da smo još tu, da nas ima, al tu ko da izgleđe da ima još jedan par rukava. Da tu komugod baš i ne paše da nas ima jel ja na ’nom sokoćalu od televizije ne vidim da se tu baš divani da će nas popisivat, da se tribamo popisat, da će nam bit bolje ako se popišemo jel ne daj Bože da će nam bit gorje. Ta neće sam nas popisivat već i druge. Ni mi jasno jel državi, što bi rekli, stalo da se čeljad popiše jel ni. Razumim da možda državi i ni interes da nas popiše pa da se vidi da nas ima, al ne razumim da joj interes da se svi drugi popišu pa da se vidi koliko čeljadi ima u države. Pa država j‘ cigurno jača spram drugi država kad u njoj ima više čeljadi«. Na to će Marin: »E, dida, dida, tebe bi i najveći državnici poželjili da im budeš tolmač kako, zašto, kad i šta triba. Da si mlađi ti b‘ i u politike doguro do vr. No, kako si baš od oni što i nisu na cini u ‘ve države moro bi otić digod na truli Zapad da bi ti priznali«. Pa ću mu onda: »E, i ni mi jasno, država kaže da se ne moraš popisat, čiji si, što b‘ rekli od koji si, u koju crkvu iđeš i kojim jezikem divaniš. To mož bit tajna, ne moraš kazat. A ope‘ kaže da sve ostalo moraš kazat da se popiše pa ma izgleda slago, a da ako se neš popisat bićeš kaznit. I to će ti dobro odrapit. Pa kaka j’ to demokratija?«. Posli svega mislim se da ja to popisivanje moždak nisam sanjo, jel sam bio mal pijan kad su divanili na sokoćalu, al kako god bilo ako pitu ja ću ko i u snu jel da sam pijan reć da sam HRVAT, RIMOKATOLIK KOJI DIVANI HRVATSKI JEZIK.