Povijest je uvijek bila puna izazova za kršćane. U prvim vremenima kršćani su proganjani, bacani u tamnice, mučeni i ubijani. Smatrani su ludima zbog čvrste vjere i nepokolebljivosti, čak i pred smrtnom opasnošću. Pa i onda kada je kršćanstvo postalo prihvaćeno, nije lako bilo biti pravi kršćanin koji živi po Kristovom zakonu, a tako je i danas. Tako je jer se kršćanskim imenom zovu svi, ali ne žive kršćanskim životom, a to je opće prihvaćeno u društvu. Samo onaj koji ima hrabrosti svjedočiti za Krista i riječju i djelom, može napraviti neku promjenu. Brojni su sveci u povijesti bili pokretači promjena u Božjem narodu, jer se nisu bojali svjedočiti. I danas je takvo svjedočanstvo potrebno, no ne možemo očekivati da će to činiti netko drugi. Svi smo pozvani biti Kristovi svjedoci, ali mnogo toga nas priječi, prije svega nedostatak hrabrosti. Ohrabrenje možemo pronaći u Poslanici Timoteju, u kojoj Pavao hrabri Timoteja da odvažno svjedoči za Krista, onako kako je poučen (usp. 2 Tim 1, 6-8.13-14). Koliko god da nas stoljeća dijeli od nastanka ove poslanice, Pavlovo ohrabrenje jednako je aktualno, jer se vjernici i danas osjećaju kao nekoć Timotej, a potreba svjedočenja za Krista u svijetu je jednaka, koliko god da se svijet u međuvremenu promijenio.
Raspiriti dar
Pavao u poslanici potiče Timoteja: »Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku« (2 Tim 1,6). S pokladom vjere primili smo i milosni Božji dar da tu vjeru čuvamo, živimo i širimo. No, kao i svaki drugi dar koji u sebi nosimo, tako i dar vjere i sve što smo uz njega od Boga dobili, trebamo razvijati kako bi donosio svoga ploda. Življenje i svjedočenje vjere možemo doživjeti kao tešku zadaću u okolnostima u kojima se nalazimo. No, Bog nam je dao dar koji će nam pomoći da tu tešku zadaću izvršimo, potrebno ga je raspiriti poput vatre koja se polako pretvara u žar. Mnogi su dopustili, pred strahom od svijeta, da plamen vjere i Božje milosti tek pomalo tinja, ali od Boga smo uz dar primili i obvezu iskoristiti ga. Naša je obveza kršćansko svjedočenje u sredini u kojoj živimo. Svatko prema svome položaju u društvu, prema ulogama i statusu koji ima u svojoj sredini, treba svjedočiti za Krista. Za to smo od Boga primili milost, ali je često zanemarujemo, jer odbijamo izvršiti kršćansko poslanje. No, kršćanstvo nije samo nominalna pripadnost, ono je način života na zemlji, za koji nas osposobljava milost Božja.
Hrabrost i žrtva
Pavao Timoteju u nastavku poručuje: »Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj« (2 Tim 1,7-8). Ljubav, snaga i razbor su nam dani da možemo biti svjedoci Evanđelja. To su darovi kojima nas Bog osposobljava da izvršimo poslanje koje nam je namijenjeno, jer on od nas ne traži ništa za što nismo sposobni i u čemu nam neće pomoći. Pavao poziva Timoteja da se zlopati s njime. Dakle, svjedočanstvo podrazumijeva i žrtvu. Naša žrtva neće biti toliko zahtjevna kao Pavlova, ali moramo biti spremni otrpjeti razne nedaće zarad Krista i vjere. Bog će nam dati snage i strpljenja da nedaće podnesemo, a ljubav kojom on nas ljubi i kojom mi njemu uzvraćamo poziv je da budemo spremni na žrtve koje nas očekuju. No, nikada nećemo trebati podnijeti žrtvu koju nećemo moći izdržati. Naša je saga u Bogu, a nagrada u Nebu.
