Intervju
21.12.2015
Za pisanje treba pročitati kamion knjiga
Nedavno gostovanje književnice Ljiljane Jelaske u Subotici, kada se tom prigodom susrela s djecom predškolske i osnovnoškolske dobi koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, bio je povod za razgovor o njenom stvaralaštvu namijenjenom djeci, ali i o književnosti koja se piše za one ne više tako mlade.
Ljiljana Jelaska (1964.), rodom je iz Sente, a od 1991., živi u Hrvatskoj. Za svoju prvu objavljenu knjigu, poetsku zbirku Vesele boje, tvoje i moje osvojila je književnu nagradu Albatros 2013. godine. Sljedeće godine je objavila teen roman Leti, leti, a nakon toga i slikovnicu Anatomija. Surađuje s portalima namijenjenim djeci, gdje objavljuje poetske, prozne i dramske radove, ali i s književnim portalima za one malo manje mlade.
HR: Kada započinje Vaša avantura pisanja? Zbog čega ste se opredijelili pisati, prije svega, za djecu. Dakle, pitam o motivaciji...
Dobro ste rekli, to jest avantura pisanja, a počela je još u osnovnoj školi, kada sam živjela u Senti, negdje u sedmom-osmom razredu. Pisanje je počelo u vrijeme adolescenstva, a zato što sam voljela čitati i naravno, povukla me želja da i ja nešto napišem. Imali smo tu sreću da smo imali školski list koji se zvao Mi i tu sam prvi put objavila jednu moju lirsku ljubavnu pjesmu, jer sam bila zaljubljena, a pjesma je bila dobro prihvaćena. Nastavila sam dalje, imala sam na sreću dobre nastavnike iz tadašnjeg srpskohrvatskog jezika i tako sam imala i poticaj, i to je vrlo bitno, jer u tim godinama kada je čovjek na nekom, hajdemo reći raskrižju, kad se razvija i kada ga je lako ubiti u pojam da odustane i da bi se onda ono nešto, kao što je pisanje, a što bi se razvilo iz njega, jednostavno zamrlo. Imala sam sreću da sam imala dobre nastavnike i u srednjoj školi koji su prepoznali moju ljubav za pisanom riječju i uvijek sam nailazila na konstruktivne kritike. Što se tiče pisanja za djecu, ta se želja – potreba za tim da njima pišem, javila u mojim ranim tridesetim godinama, a bila je vjerojatno potpomognuta mojim stalnim čitanjem i željom da usadim ljubav za knjigu svom mlađem sinu, tako da sam i sama ponovno počela pisati. A što se tiče mog romana za tinejdžere naziva Leti, leti, svaku sam večer jednu priču napisala, kao bilješkicu, prateći zapravo jednu godinu u životu te otkačene tinejdžerice, pa su onda nastajale i pjesmice koje sam objavila na nekoliko portala, koje su naišle na dobre kritike, dobar odaziv i eto, tako je to krenulo. Ništa nije bilo planirano, spontano je išlo, pjesmice su se slagale godinama, možda desetak godina, tako je nastala poetska zbirka Vesele boje, tvoje i moje, odlučila sam se javiti na natječaj Albatrosa i predati im zbirku od 60 pjesmica i, evo, imala sam možda i malo sreće. Ali vjerujem da u tim pjesmicama ima povoda i razloga za nagradu koju sam dobila 2013. godine.
Zvonko Sarić
Opširnije u tiskanom izdanju
