Srećom što sam rođeni varošanin, pa imam mogućnosti gledati tri nacionalne TV postaje, ponekad i uspoređivati vijesti i naravno komentare. Tako sam vidio predsjednicu »najboljeg susjeda«, Mađarske, kako joj je prvo službeno putovanje u inozemstvo bilo upravo u našu lijepu Srbiju.
Interesantno je da su s našim (zasad dvostrukim) predsjednikom razgovarali u četiri oka o vrlo aktualnim problemima: energetskoj krizi, o općoj privrednoj krizi i politici prema obiteljima. U našoj krasnoj varoši na jednoj konferenciji predsjednica Mađarske je izjavila: »Ako nemamo djece, nemamo ni budućnosti, jednostavno nestat će naši narodi«. Popis stanovništva i domaćinstava bit će održan za dvije sedmice i trajat će cijelog listopada, od 1. do 31. Demografi ocjenjuju da će nas biti manje za oko 300 tisuća u odnosu na posljednji popis izvršen 2011. Znači, za 11 godina ima nas manje za npr. dvije općine veličine Subotice. Ako nastavimo ovakvim tempom, treba proći oko sto godina da se prepolovi stanovništvo naše i susjedne zemlje. Po mišljenju stručnjaka veći je problem starosna struktura, odnosno broj mladih i broj starijih. Uskoro i kod nas neće biti dovoljno radno sposobnih ljudi. Ovi problemi su u EU već dugi niz godina prisutni, a sada nedostaju energenti, naročito plin i elektrika, ne samo za proizvodnju nego za stanovništvo. To je u svezi s novim ratom na tlu Europe. Zato nije ni čudo što su to za predsjednike susjednih država najaktualnije teme za razgovore i pregovore.
EU kao »stariji maloljetnik«
Razmišljajući o ovim problemima, pala mi je nam um uvodna pjesma iz filma Aleksandra Petrovića: »Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta«, snimljenog davne 1968. godine. Ta godina za nas studente bila je burna zbog prosvjeda mladih ljudi protiv do tada neprikosnovenog režima KPJ, koji je prvo izbio u Beogradu, a poslije po svim većim gradovima Jugoslavije. Vojni rezervisti tu godinu pamte zbog opće mobilizacije čiji je razlog bila agresija dijela Varšavskog vojnog pakta protiv jedne članice – Čehoslovačke. Pod rukovodstvom svjetske sile SSSR-a, Bugarska, Poljska i Mađarska (Rumunjska je odbila sudjelovanje) izvršili su vojni napad s ciljem da »naprave red u kaosu« koji je stvorilo tadašnje rukovodstvo Čehoslovačke sklono reformama socijalističkog sustava. Ti događaji se zovu i »Praško proljeće«. Tada smo mi imali »izbjeglice« iz spomenute zemlje koji su masovno dolazili ljetovati na obali Jadranskog mora. Tko je tada bio vozač motornog vozila sjeća se noćne more zvane zbijena mileća kolona čehoslovačkih vozila koju je bilo opasno po život preticati ili obići. Petrović hrabro i elegantno govori o svim tada aktualnim problemima: o »crvenoj buržoaziji« kod nas, o invaziji Varšavskog pakta i o izbjeglicama. Film je snimljen u jugoslavensko-francuskoj koprodukciji, i distribuiran je pod romantičnim naslovom: »U mom selu pada kiša«. Tada još »mladi« vojno obrambeni savez NATO, (stvoren 1949.) bio je »promatrač« događaja u drugom vojnom bloku. U to doba EU nije ni postojala nego njena prethodnica Europska ekonomska zajednica (1956.) nastala od udruživanja osam zemalja u »Zajednicu čelika i uglja« (1951), ali pjesnički možemo konstatirati da je EU tada bila »stariji maloljetnik«.
Odrastanje EU
Današnja situacija je donekle slična onoj u šezdeset osmoj prošlog stoljeća. Pravni nasljednik SSSR-a Rusija nakon dugotrajne krize između dvije države, početkom ove godine izvršila je »ograničenu vojnu akciju«, ovaj put samostalno protiv Ukrajine; jedan od razloga bio je da zaštiti značajnu rusku manjinu u Ukrajini. Vojni savez NATO, u čijem su sastavu danas svi pripadnici bivšeg Varšavskog pakta, rekao je da neće intervenirati, ali isporučivat će određene (ne najmodernije) naoružanje Ukrajini, a sada njihovi stanovnici masovno bježe u Poljsku, Mađarsku, a otuda u EU. Ovaj rat je izazvao do sada najozbiljniju krizu u EU za koju su i sami krivi, jer praktično sankcijama Rusiji »sijeku granu na kojoj sjede«. No, pogledajmo kako je EU stigao do današnje nimalo naivne situacije (neki govore o njenom raspadu). U ovoj kratkoj analizi ću se pozvati na Oswalda Spenglera koji je u svom kapitalnom djelu Propast Zapada najavio propast europske civilizacije. On govori o civilizacijama u povijesti i ova događanja uspoređuje sa životom ljudi: koji se rađaju, razvijaju, postignu svoj vrhunac i zatim polako propadaju i nestaju. Po mojoj procjeni EU je postigao svoj najveći rast, bar u teritorijalnom pogledu – na kontinentu jedina »bijela« točka je Albanija i dio bivšeg SFRJ-a, koji su kandidati za članstvo. Što nama i EU donosi sutrašnji dan?
