Ovog ljeta, u jednom od onih najsparnijih dana bez daška vjetra, raspravljajući u najdubljem hladu s jednim zanimljivim Monoštorcem uz prve kapljice »nove« rakije o životnim problemima bliže i dalje prošlosti, na red je došao i značaj jedne obične metle u životu žene. Je li zbog utjecaja »nove« kapljice ili sparine ili metle, moj prijatelj prisjeti se i seoskih vještica. I priča krene.
U vrijeme njegovog djetinjstva, mladosti pa i u doba kada je već dobrano zasnovao obitelj, u selu je, kaže, bilo vještica. Priču potkrjepljuje konkretnim imenima žena koje su po priči bile vještice, koja je bila glavna vještica, a koja njena zamjenica i odmah napominje da su njegove riječi uveliko samo rezultat priča koje je on slušao od drugih, naročito starijih stanovnika sela. Na pitanje kako su se i jesu li se one razlikovale od ostalih žena u selu, kaže da se izgledom nisu razlikovale, no njihov privatni život je bio dosta povučen i za ostale čudan i često neobičan. Priča se nastavlja dalje o dva monoštorska momka koja su htjela ući u to društvo, ali pokušaj nije uspio. Taj pokušaj pratile su čudne riječi, čudni pokreti, vriska i nakon svega odbijanje ovih znatiželjnih momaka zbog mladosti.
Najviše su se družile među sobom. Kod ljudi koji su bili pod vještičjom magijom u snu su svekrve gušile snaje ili su sni bili zbrkani, ljudi obolijevali od čudnih bolesti za koje nije bilo ili se nije znao lijek. Prisjeća se ovaj Monoštorac dječačkih dana kada nije mogao spavati, kada su mu snovi bili čudni, a noći prepune straha i strepnje. Majka je posumnjala da je neka vještica stavila magiju na njega te je odlučila pješice, po najvećoj zimi Dunavom koji je bilo okovan ledom, odvesti sina do Batine kod žene koja je po pričama puka mogla skinuti magiju. Bilo je to, kaže, naporno putovanje od desetak kilometara po zimi i zaleđenom Dunavu. Ali ne i uzaludno. Zbog uspješne terapije ili nečeg drugog tek čudni snovi i tjeskoba su nestali. Sjeća se kako se su prilikom »skidanja« magije čule čudne riječi, bljeskanje svjetlosti, a u jednom trenutku imao je osjećaj da lebdi.
Vraća se priča i na metle. Bile su od specijalnog materijala kojeg su u selu zvali »metlinje«. Da bi letjela, vještica je morala imati ispod pedeset kilograma, a letjeti je mogla samo kada se pomokrila na vrh metle. Kretale su vještice prije ponoći, a oko dva-tri sata iza ponoći su se vraćale. U povratku su skupljale prvu rosu da bi od nje pravile neke svoje napitke.    
Cilj je bio Aršanj, mjesto gdje su se skupljale vještice, vijećale, odlučivale, savjetovale se... Bilo je to neko neodređeno mjesto prema Baranji. Selo vještica, s jednim velikim bunarom, gdje se svake noći održavalo sijelo vještica.
To je priča, ali Aršanj zaista i postoji. Aršanj brdo u gorju Vilanj u južnoj Mađarskoj. U tom brdu nalaze se špilje-kanali koji vode u dubinu zemlje, te je ovo brdo po pričama bilo stjecište vještica kroz povijest. Po ovoj priči i onih monoštorskih.
Željko Šeremešić