U vrijeme osmanske prevlasti u Podunavlju mnoga naselja u pograničnom dijelu Mađarske i Srbije (Tavankut, Aljmaš, Kunbaja, Kaćmar, Mateović itd.) bila su naseljena gotovo isključivo Hrvatima. Kao relativno napredno stanovništvo, Hrvati su držali ogromna rijetko napučena prostranstva pod zakup, koristeći ih za ispašu svoje stoke, koja je u ono vrijeme bila najbolji pokazatelj imovnog stanja.
Obnovom županijskih vlasti, u međuriječju Dunav i Tisa nastaje potreba za većim brojem ljudi, koji bi ekonomski dignuli rečeni prostor. Tako u većem broju nadiru porodice sa sjevera (današnja sjeverna Mađarska i Slovačka). Koncem 18. stoljeća (1770-ih i 1780-ih) pridružuju im se Nijemci, čije naseljavanje potiču austrijske carske vlasti u sklopu tzv. jozefinskih reformi. Posljedično, prostor Bačke i šire dobiva multinacionalni karakter, koji održava usprkos asimilatorskim nasrtajima raznih vlastodržaca.
Etničke promjene
U ovakvoj novonastaloj sredini općinsku vlast, koju su tradicionalno desetljećima pa i stoljećima držali Hrvati, preuzimaju Nijemci i Mađari. Ova tendencija najbolje se opažala u urbanim sredinama (Subotica, Bajmak, Sombor, Čonoplja itd.).
Međutim, u nekim sredinama Hrvati su ostali dominantni. Najbolji je primjer Tavankut i njegovo šire agrarno područje. Ondje čak ni planski provođena jozefinistička kolonizacija nije urodila plodom, jer umjesto da Nijemci asimiliraju i marginaliziraju Hrvate, dogodilo se upravo suprotno. Nijemci su se istina održali u Kunbaji, koja je ušorena na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, ali već dalje od urbane jezgre, prema Tavankutu, etničku premoć održali su Hrvati.
»Čisti« i »mješoviti« brakovi
U multinacionalnoj Bačkoj u prvo vrijeme nacionalno mješoviti brakovi bili su rjeđi. Pripadnici jedne etničke skupine su, uglavnom, po običaju naslijeđenom iz starijih vremena, sklapali između sebe brakove, mada se već sredinom 18. stoljeća mogu uočavati kumstva između Hrvata i Mađara. Hrvati se nisu samo ženili i udavali u svojoj sredini nego i u drugim sredinama. Veći broj Subotičana našao je svoje srodne duše u Aljmašu, Kaćmaru, Tataházi, Bikiću i drugim sredinama. Naravno, već od druge polovice 18. stoljeća mogu se pratiti »mješoviti« brakovi, u prvo vrijeme između Hrvata i Slovaka kao dvije etnički srodne populacije, a potom Hrvata i Mađara. Naravno, dio Slovaka je već u 18. stoljeću bio ili potpuno ili djelomično asimiliran.
Genealogija Benčika
Tavankutski Benčikovi jedna su od onih obitelji koja najbolje ilustrira navedene promjene u Bačkoj. Njihovo prisustvo u Tavankutu može se pratiti još od druge polovice 18. stoljeća. Izvjesni Đuro Benčik je 2. VI. 1777. sklopio brak s Anom Tóth (negdje Futó, Totová, Orosz). Ona mu je rodila nekoliko djece, među kojima i sina Đuru mlađeg. Đuro stariji se nakon smrti prve supruge (2. I. 1823.) oženio Katarinom Tantoš (negdje Matac) (19. XII. 1823.). Međutim, umro je nedugo potom (8. IX. 1831.), navodno, u 97. godini. Njegov sin Đuro mlađi nastavio je lozu. Oženio se 12. XI. 1806. Julijanom Bošnjaković. Već 13. IX. 1807. rođen je sin Luka, koji je 11. XI. 1829. oženio Mandu Pokornik. Par je imao sina Marka, koji je 27. XI. 1865. sklopio brak s Jagom Vujević Stantić. Iz ovog braka rođeni su Antun (9. VI. 1879.) i Stanko (1. IX. 1881.). Obojica su se oženili 1906.: Antun Mandom Pavlić, a Stanko Marijom Eigner. U matičnoj knjizi vjenčanih obojica su ubilježeni kao nadničari. Pavlić je bila kći zemljoradnika Vece, a Eignerova kovača Đure. Antun je pradjed kulturnog djelatnika Ivice Dulića iz Tavankuta, a Stanko je pradjed zemljoradnika Pere, Slavka i Marinka Benčika također iz istog mjesta.
